Običaj nastao u vremenu kad se samo pravi muškarac mogao ženiti. Vrijeme kada se ljubav morala zaslužiti. Ali ne kao danas kad ti djevojka kaže kako ne daje na prvu loptu već se moraš potruditi, a imaš vremena dok na njen astal ne padnu ključevi od merdže ili neke spirine smućkane u onoj barmenovoj limenoj kantici. Muški, srčano, do koske da zagrizeš i da zaslužiš.
Otimanjem mlade si dobijao poštovanje svojih prijatelja, njenog zaseoka, tj. njene uže i šire rodbine, jer u zaseoku su svi neki rod, svojih konkurenata. I što je najvažnije, dobijao si i njeno poštovanje, jer može nju ćaća obećati i hajduk Stanku, ali ti si otmicom pokazao da si spreman ići do kraja svijeta pa i više, ukrasti je ćaći ispred nosa, i to si spreman učiniti prije svih drugih pa je penjanje na nju i pijedestal pobjednika sasvim argumentovano . Iz tog poštovanja poslije se rađala ljubav i gomila djece. To je kao kad protivničkoj tvrđavi skineš zastavu i odneseš je u svoju tvrđavu.
Počinjalo je obično na zboru, eglenišeš malo sa njom, baciš abrajz, ašikuješ, pokloniš jabuku. Odeš da pitaš njenog ćaću za ruku. Dobiješ ruku najčešće, preko svoje labrnje. I onda uveče okupiš ekipu , razradiš taktiku, i po mladu, pa il' pukovnik ili pokojnik.
Danas je ovo ostalo samo huk vjetra kroz bukovu šumu usljed promjene sistema vrijednosti, razvoja Krivičnog prava i sličnih gluposti, pa ti preostaje samo jadikovka zbog kurve sudbine i pravljenje budale od sebe pod njenim prozorom.
Sjedio sam k'o sajla smotan u fotelji i blejio u tv. Sa moje desne strane sjedio je did i ispijao 8 čašicu rakije uz šolju kave...
-Mili Bože, samo se pitam oš se ti ikad uspjeti oženiti tako metiljav i smotan, po vazdan pred ovim drndalinama, jeb'o te ćaća što ti pokupova. Tačno mi žao one rakije što sam je odvojio kad si se rodio, prije će je bardak popiti nego ja.
- Ne nadaj se dide, nemam posao, nemam stan, nemam auto, nemam ni pare, pa kao logična posljedica toga nemam koga ni oženiti. Go sam k'o pištolj!
-NJEMEM NJANJ , NJENJAM MAUTO, NJEMAM ONO NJEMAM NJONJO! MRŠ STOKO! Mi smo bolan iz očiju krali cure, otimali, ja sam bio glavni u srezu za isplanirati otmicu. Ja bolan kad se nađem na seoskom putu za kakvom mladicom a ona vodi blago, ja odma za guz ščepam.. Viče ona: „Nemoj uteče mi blago“. A ja velim :“Ma pusti blago zna ono đe mu je štala!“. I namah za grm. Joj kakvi ste vi bezmudi, ništa, samo se pravdate, u moje vrijeme ženu nisi smio do zadruge pustiti samu, triput bi je pojebalo u jednom pravcu, a vidi vas! Sad ću da ti pripovjedim kako smo išli oteti mom kumu ženu...Ošacovo on nju na zboru, tražio od ćaće ruku, ovaj nije dao. Još snijeg bio. I mi odlučimo nju ukrasti. Sve ja razradim plan, kako se riješiti paščadi u zaseoku njenom, pa nadalje. Priđemo kući, osmotrimo, bacimo se na prozor. Mala otvori, mi odmah za ruku, i trk! Al' kurac! Jeb'o joj pas mater,i onu spavaćicu zakači se na prošće, a ona u trku, pa kad je to zaparalo, pola zaseoka se diže odmah. Ostade mala na prošću visiti, trga jadna onaj proštac, a braća i rodbina već dostigli punu borbenu gotovost.
-Pa jel uspjela odvaliti proštac?
-Nije ona , ćaća njen, i to meni preko leđa. Taman kad smo im odbili prvi napad, nađošmo se između dvije vatre, došla još jedna grupa krasti mladicu. A sunce ti jebem pa ti ne znaš s koje te strane biju. Mora da nam je neko ubacio „krticu“. Samo šiju, k'o singerica. A mlada onako izbeućena nadu bježati bosa preko polja , taman je kum upozori da je može nešto ubosti, kad ona stade na bocu, blebnu, jeknu brate k'o ovca. Kad smo vidjeli šta je bilo, morao sam budućeg priku ošinuti ušicama među oči samo da dobijemo na vremenu i pokupimo mladu da je nosimo. (navi malo rakije)
-Stani dide kakva boca, sad si rekao da je bio snijeg...
-MURŠ! Kakav snijeg kakve pičke materine. Janja k'o anđeo gdje stane nogom tu odma' jagorčevina i ljubičice niču k'o da je Vrbica. Nego druga nas muka uhvatila, doćeralo nas do duvara, nemamo kud bježati, mi na litici a pod nama Vrbas... Veli njen ćaća : "Taj ne kosi niti cijepa drva , nisi njemu ćeri ni zadnja ni prva". No se lijepa ljubovca ne da prevariti pa veli:" Niti kosi niti vodu nosi , ali zato druga posla znade, džaba ti ja govriti sade. Il' ću njemu il' kanjonu Vrbasa, a kum da nam bude ovo momče što je visoko kao bor, a plemenito k'o iz juačkije pjesama"- sve upiruć prstom na me. Pogodi me brate ko Mijatović prečku... I ja onako gledam, nema druge, ja kuma i kuma- Janju i skočimo mi sa one litice, sunce ti jebem padao sam k'o Alisa u Zemlju Čuda.
Kasnije smo, morali kriti mladu u Aleksinom svinjcu dok se nije potjera smirila i utanačio miraz.
E tako se to nekad radilo. Deder natoči još jednu da sperem ovaj mulj iz grla.
Stari običaj, kad mladoženja otima mladu od roditelja koji stoje na putu njihove ljubavi, jer su iz bilo kog razloga ocenili da potencijalni zet nije dostojan njihove kuće.
Kako danas ni mlada ni mladoženja ne šljive roditelje ni dve pare (otkako su komunisti proglasili pravo na slobodnu ljubav, jelte), otmica više nema momenat viteške borbe za zabranjenu ljubav, čak ni folklorni momenat...
Motiv današnjih otmica je isključivo finansijske prirode.
- Čuo sam bre da je Simke ukrao Marinu od njenih? Kažu da matori njeni više neće ni da čuju ni za njega ni za nju, njegovih se odriču ko da ih nisu ni poznavali. Na brzinu zakazali venčanje i sad ona živi kod njega kao njegova gospođa. Njeni ni na venčanje nisu hteli da im dođu. Šta li im se to bre desilo, pet godina su se super slagali?
- Dobro bre, jes ti moron? Koga zabole za njene matore? Znaš da ga ko sina gledaju, jedva čekali kad će da se uzmu?
- Pa to me i čudi...
- Šta te bre čudi? Rešili ljudi da se uzmu, al nemaju para da ugoste svih četristo svatova koje bi morali da zovu. Ovako, iskuliraju mesec dana, onda se šatro matori izmire, a oni uštedeli šes iljade evra koje bi stucali za svadbu!
