U situaciji vokabularne oskudice prilikom naracije, riječ koja se koristi kao svojevrsni popunjivač tišine.
Čas fizike u I razredu Gimnazije
Profesor koji je na prijepodnevnu nastavu došao neraspoložen, što zbog mamurluka, što zbog sinošnjeg kladioničarskog posrnuća, ljutito uzima dnevnik, pa nasumice okreće stranice: "Ni po babu, ni po stričevima! Hm, hm...Maksić! Pred tablu!"
Maksić, kojem su noge upravo otkazale poslušnost, kao da ide pred streljački vod, započinje svoj put od klupe do table.
"Hajde, hajde, nemamo cijeli dan! Mrdni se malo, šta si se ukočio!?"
Nesretni Maksić stiže na odredište, pa gleda u uperenu pušku napunjenu pitanjem, koja prasnu baš u trenutku kad je krenuo da se počeše iza uha:
"Zakon očuvanja količine gibanja! Slušam!"
"Pa, ovaaaj...zakon očuvanja količine gibanja, ovaaaj..."
