
Konstatacija nad prizorom haosa koji se sreće u sobama studenata, umetnika, terenaca i ostalih pasa.
Fleke po zidovima, ugažen čips, suncokret, opušci, novine, skripte, prljav veš, kese, folije... putna torba, fender bez žica, stetoskop, piksla, anatomski atlas, džoger, kolekcija pregorelih sijalica... prljave čaše, šolje ispunjene plesnima što prave penicilin, tanjiri sa masnim osmehom, prazne flaše, pune flaše, flaše sa pišaćom, flaše…
- Auu brate, pa što malo ne pospremiš ovo?
- Što, šta fali? Pa ja ti ovako najbolje funkcionišem.
- Ništa. Još krilo slepog miša i taman.
- Hahaha. E pa vidiš možda ima i toga, našo sam jednu gotičarku, pali se na okultizam i te fore... Ko bi ga znao?
- U jebote!
- Ma šala, opušteno.
- E a jel' ti hladno ovo pivo?
- E ne diraj tu flašu, nije to za piće.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Asi ga opisao k'o Brus jutarnju rutinu lolo
+
Dobra ti i ova.
Greota...