Ultimativno opravdavanje muškarca na razočarano ženino raspoloženje. Živite skupa, htio bi provesti cijeli život s njom, učinio bi sve za nju, ali htio bi da ti cijelo vrijeme govori što trebaš da napraviš; kao da joj praviš uslugu. Očekuješ zahvalnost svaki put kad nešto uradiš, makar ona sve radi skoro sve doma. Usput da ti da poljubac kao majka kad izneseš smeće. Osjećaš se umorno na poslu, očekuješ da te tetoši, da te dvori kao princa. Lijepo pojedeš ručak, popiješ pivo, uzmeš daljinski, zavališ se u fotelju i staviš noge na stolić koji je upravo počistila i čuješ neku buku koja te ometa u gledanju mješovitog sinkroniziranog plivanja. Zamisli da još je moraš i glumiti da slušaš. U čemu je problem? U međuvremenu, nakon što je spremila ručak, oprala suđa, očekuješ još da ti glumi Playboy zečicu. Bez ikakvog sagledanja i razumijevanja da neke stvari moraš sam da uradiš bez da ti netko kaže, bez da očekuješ zahvalnost za nešto je normalno, bez ikakve komunikacije iz toga naslućivanja što je muči i kad bi joj trebao više pripomoći jer je preopterećena, ti želiš preći na novi korak: pravljenje djece jer red je. Nakon što skupi stvari, ti joj je kažeš da su opet stvari u pitanju te da ne bude emocionalna, da lijepo popričate i kaže ti razloge za ovakvo čudno ponašanje.
Poljubiš vrata i kroz prozor vičeš: "Ljubavi, gdje ćeš? Pa reci mi, ne znam."
