Prijava
  1.    

    Paradoks potomaka

    Činjenica da su naši preci u teškim vremenima pokušavali da istraju kako bi omogućili lakši život budućim generacijama koje baš i ne ispunjavaju njihove zamisli.

    negde u albanskim planinama, 1916.

    Dani bejahu kratki, a noći duge i hladne, ispunjene konstantnim strahom od smrti u planinama. Vremenom, strah je zamenjen nadom, nadom da njihovo telo više neće patiti.

    Koračao je polako, kao i svi ispred njega, očigledno ne verujući da nepregledna belina ima kraja. Hiljade i hiljade ljudi hodalo je ritmički, ujednačeno, a čim bi neko, makar nakratko, prekinuo taj ritam, bio bi to siguran znak da neće još dugo gledati sunce koje im se zlokobno smešilo i koje ih je tek ponekad posećivalo onda kada im je bilo najpotrebnije. Čim kolona zastade, shvati da je naređena pauza i zauze nekakvu drvenu dasku, koju je očigledno ostavio neko ispred njega ne mogavši više da je nosi. Pomisli kako to dokazuje da nisu mnogo napredovali.

    Izvadi parče smrznute slanine koja je već bila pri kraju. Uz pušku i malu ikonicu to je bio njegov jedini inventar. Zamisli da je ispred njega ogromno groblje koje mu se u tom trenutku činilo kao jedini spas za masu zbunjenih i izgladnelih ljudi. A onda ga trgnu činjenica da je želja za životom jedini razlog zašto ovoliko dugo trpi taj nesnosan bol.

    Kako bi samo sebično izgledalo da sada odustane i mnogobrojnim potomcima uskrati pravo na život, a Srbiji tako preko potrebno ljudstvo. Sa tim mislima završi se i kratkotrajni odmor, a more ljudi ponovo hodaše ujednačeno i monotono. Imao je utisak da mu je u tim momentima sveopšte nesreće zabranjeno da misli, a kamoli da se nada. Ipak, to je bio jedini način da skrati vreme. Oseti nekakav čudan miris.

    Par sati kasnije primeti kako je atmosfera pri vrhu kolone znatno bolja, jer se orila pesma koja je kidala dotadašnju tišinu. Shvatio je o čemu se radi, shvatio je i odakle potiče taj čudan miris koji ga sada obuzimaše.

    Da, to je bilo more.

    ---------------------------------------------------------------------------------------------------
    MekDonalds u nekom od srpskih gradova, 2012.

    - Uf, al' je seo ovaj čizburger! :podrig: Daj 'vamo taj MekFluri! ŠTAAAA!? Zašto ovde nema jagoda?
    - A jebi ga, zaboravio sam!
    - Ja ovo neću da jedem, ili jedi ti ili baci!