Neke predmete u kući možda i ne primećujete, ali neki verovatno imaju kultni status i sentimentalnu vrednost, i ne bi ih dali, sve da vam nude nove i bolje verzije istih. Jednostavno, kao da su postala živa bića, i vi ih tako tretirate. Postali su, ni manje ni više, nego članovi porodice.
Za primer, moj daljinski.
Razbio se o patos bar 100x za ovih 10-ak godina koliko je sa mnom u sobi. Kroz sve te bitke izgubio je samo jedno dugme, ali sam mu našao novo. Slomljen mu je bio predajnik za signal, ali sam ga zalemio. Nema ni jedan šaraf u sebi i kad padne raspe se na atome, ali ga samo sklopim i više ni ne proveravam radi li, samo nastavim da ga koristim jer jednostavno znam, on je neuništiv. Na iste 4 baterije radi već, jebeš mi sve, makar jedno dve godine, dugme mu više ne svetli i ne pokazuje da rade, ali on fura svoju igru. Jedina sprava koja me nikada nije izneverila, i sumnjam da će ikada. Onaj koji postavlja standard za sve te mašine po kući, onaj koji je meni od predmeta postao prijatelj, moj daljinski.
Kad je pre nekoliko dana osvanuo naslov u dnevnim novinama „Željko Mitrović: Trovali su me“, na samoproklamovanom rečniku slenga vukajlija.com odgovorili su mu bez mnogo pijeteta: „Pa dobro, i ti si nas, i još to radiš“.
Ekonom:east Magazin · 03. Februar 2011.
Moj мобилни.
Прегурао 7 година малтретирања, шутања и упадања у бару.
Не дам га ником, још је у функцији.
Toti Žemka.