Prijava
  1.    

    Porodična okupljanja

    Jasno je da svako voli da ode na neku slavu ili neki drugi vid okupljanja da pošteno završi neki has. Ali, kada je to okupljanje organizovano u tvojoj gajbi, nije baš očaravajuće. Prvo, potroši se brdo love na svu hranu, piće i ostale (ne)potrebne stvari (i samim tim se smanjuje mogućnost da dobiješ nove tike), a sve što dobiješ je par flaša cuge i možda Milkaču. Onda moraš tri dana ranije da smišljaš dekoraciju za sto i da postavljaš isti, što keva sigurno neće uraditi pored tebe živog. Za vreme tog slavlja moraš da trpiš dosadne bakute koje stalno spominju iste glupe fore i da čuvaš i zabavljaš užasnu balavurdiju, a ti se praviš da se do jaja provodiš, iako iznutra umireš sporom i bolnom smrću. Sutradan je, naravno, na tebi da središ kuću da ne bi keva slučajno morala pomeriti dupe. I ništa dobro od svega toga nemaš. Gosti su se super proveli, keva i ćale su oduševljeni, a tebe i dalje boli glava od govno muzike i još govnastijeg pevanja gostiju.

    Ulazi neka bakuta, treće koleno sa kevine strane, vidiš je prvi put u životu:
    Bakuta: Jaooj, vidi njega kako mi je porastao! Kako škola?
    Ja: Pa dobro, valjda…
    Bakuta: A jel imaš neku curu, a? Znam ja da sad u tvojim godinama to počinje, taj pubretet… Joj, kako si mi porastao, ja sam te poslednji put videla pre osamnejst godina, bio si ‘vako mali!
    Ja: Ovaj, ja imam tek sedamnaest. I nije više isto kao pre šezdeset godina, sada pubertet nastupa malo ranije… Da, pubertet, a ne pubretet.
    Keva: Sram te bilo, ko te je samo naučio da tako odgovaraš?! Nauči da poštuješ starije! ‘Ajde se sada lepo izvini baki.
    ________________________________________________________________________

    U sobi sa decom uzrasta od tri do deset-jedanaest godina:
    Najmlađe dete: Ciko, ciko, ‘ajde mi daj onu balbiku da se iglam malo.
    Ja: Prvo, nisam ti ja čika nego brat Petar, i drugo, ne može barbika.
    Najmlađe dete: A zastoo? A ona tetkina sminka? Ja bih da naplavim sebi jepe oci!
    Ja: Ne može!
    Najmlađe dete: A zastooo? Kmeeeeeeeee!
    Ja: JER SI MUŠKO!!!
    Najmlađe dete: On vice na menee, kmeeeeeeee, mamaaaa!

    Devetogodišnjak: Ej, Petre, ‘ajde mi pokaži kako se igra ova igrica.
    Ja: A ne mogu sada, zauzet sam. Laka je, skontaj sam.
    Devetogodišnjak: Mooolim tee, mooolim tee, moolim tee?
    Ja: Uf, ‘ajde dobro. Gornja strelica je da usmeriš zmiju gore, leva za levo, desna za desno a donja za dole. Cilj je da pojedeš te voćkice. Shvataš?
    Devetogodišnjak: Aha. A zašto zmija jede voće?
    Ja: Zato što je takva igrica.
    Devetogodišnjak: A zašto je takva igrica?
    Ja: Jer su je tako napravili.
    Devetogodišnjak: A zašto su je tako napravili?
    Ja: Jer im se tako svidelo.
    Devetogodišnjak: A zašto im se tako svidelo?
    Ja: ZBOG SIRA I VOJNE MUZIKE, HAJDE SADA UMUKNI I PRESTANI DA POSTAVLJAŠ GLUPA PITANJA!!!
    Devetogodišnjak: Kmeee, mamaaaaaaa!