
Generacijski jaz u nastanku. Starijim generacijama ovo je bilo svetinja, nešto poput tagovanja na zidu fejzbuka (xexe fejžbuka, kapiraš žbuka - zid, ekekeke), pa kad čuješ da te po nekome pozdravio neko koga dugo nisi ni čuo ni vidio, ili neko ko ti je srcu posebno drag, smili ti se i bude ti toplo u prsima. Mlađim generacijama ovo je samo jedan veoma čudan običaj na koji ne znaju kako da odgovore i samo klimnu glavom, a pozdrav nikako ne prenesu.
- Baba, vidio sam se neki dan sa rođakom iz Mijatovića. Rekla njegova baba da te pozdravim.
- Ko, Dragica? A joooj, e pa nisam je čula ni vid'la od onomad otkako je bila daća pokojnom Niki Kureševiću. Kako li je ona? Šta radi?
.
.
.
----------------------------------------------
- Fala čika Zoki, što ste mi pozajmili merdevine, ne znam ni sam koga bih više pitao.
- Ma ništa mali. Samo kad završiš, ostavi ih kod garaže. I pozdravi svoje.
- Hvala, i ja vama!
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
dobra+++
Kako mogu ljudi tako nešto da zaborave +
Poz. +
Mnogi ovo shvate kao ono "pozdravi kevu" pa se i naljute. +