Da, život je kurva i to ona najjeftinija, što bi ti prenijela kakvu bolešćinu za 2 dima Niške Drine. Kad gledaš i razmišljaš šta si postigao sa svoje 24, još malo 25 godina, sve ti se svede na jednu riječ - sranje.
Voziš se busom i naletiš na curu, koja ti je na prvi mah poznata, ali mozak ti i dalje buferuje njen lik. Javlja ti se, ljubi se sa tobom, tek tada ti dolazi da je to tvoja drugarica iz razreda iz jebene srednje. U momentu ti naviru sjećanja na to koliko si balio za njom ali nikad nisi skupio dovoljno muda da kreneš u akciju. Sada je još ljepša nego prije, i dalje ima bujnu crnu kosu i pune modre usne, plave oči, plave kao glečeri jezera Mičigen. Sve u svemu - san snova.
Iz priče saznaješ da je završila fax, da radi neki pristojan posao, i najgora vijest po tebe - da je udata, čak da ima đecu. Sranje, bio si u tripu da bi mogao da je smuvaš, jer sad ti imaš kahones (što bi Homer SImpson rado rekao).
Ona izlazi na sledećoj stanici i opet te ljubi, samo ovaj put držeći te za ruku. Izlazi, a ti već po mozgu preturaš po folderima.
Opet razmišljaš šta si postigao do sada od srednje. Ništa bitno. Ispratio si par drugova u vojsku, bio si na nekoliko njihovih vjenčanja i napio se ko stoka na istim. U vojsku nisi išao ne zato što si nesposoban, nego zato što te bolio kurac za takve stvari.
Upisao si neki lijevi fax, sa velikim nadama da ćeš ga trsiti u roku i početi da zgrćeš brdo para. Sve je to lijepo, samo što se raspršilo u prvoj godini, kada si zbog silnih pijanki ostao na saldu - 2 mi fale da očistim godinu.
Pijanke, mamurluci, veze za jednu noć, veze od 3 mjeseca najviše. Sranje.
Tada se sjetiš svih gluposti koje si radio u pjanom stanju, sjetiš se i onda kada si napio mladu asistentkinju i vatao je za sise u uličici iza faxa. Eh, to su bila vremena. Ali to je prošlo, prošlo brzinom svjetlosti. Pa si pokušao da budeš normalan (po tim nekim standardima) pa si se u trećoj godini počeo zabavljati sa koleginicama, mlađim 5-6 godina i taslačio ih u amfiteatru ko jebeni gnu.
Saldo: najduža veza 3 mjeseca, top.
I umjesto da si stekao neko iskustvo iz svega tog, nastavljaš po starom. Povremeno se sretneš sa starim ortacima, koji ti nude poslove kod njih, jer oni su odavno počeli da zgrću lovu. Ajde, prihvatiš se, ali i to vrlo kratko, po mjesec dana, pravdaš se, da moraš da učiš jer su ti ostala samo 3 ispita do diplome. Ispadaš i iz te epizode, ko zadnji klošar.
Voziš se u busu do faxa, tješiš se, još samo 3 ispita do kraja.
Saldo: 25 god. ti je, na faxu si već prozvan dekan (koliko si godinama na istom), vratio si se kod roditelja na gajbu, živiš od njihove milostinje.
Al najgore od svega, ti ništa ne činiš da to promijeniš, nego sve radiš po nekom difoltu, i još gore od svega, na neki bolesan način si zadovoljan sa tim stanjem.
To brate mađijo!!!
