
Opšte je poznato da smo mi kao narod u poslednjih jedno sto, sto pedeset godina imali jako burnu istoriju u kojoj smo manje-više konstantno ratovali protiv skoro svih naroda u bližoj i daljoj okolini, pa stoga imamo i masu spomenika u maltene svakom gradu, nekog našeg junaka kako baca bombu i naravno većina tih spomenika se nalazi u nekom parku.
Ti spomenici bi trebali uvek da nas podsećaju na događaje koje su naši preci, a i mi sami preživeli u skorijoj ili daljoj istoriji, kao i da nas podsećaju na junaka čiju hrabrost i žrtvu treba pamtiti dokle god postojimo i prenositi na nove generacije.
Naravno, vickasti i jezički inovativni kakvi jesmo, pored tih standardnih namena, ovakvi spomenici nama služe i da izrazimo nešto što se nikada neće dogoditi, jer davno je utvrđeno da se spomenici ne pomeraju sami od sebe tako da tu bombu sigurno nikada neće baciti.
- Daj pičke. Ej ti, ti, šta se praviš gluva, daj malo pičke, znam da imaš.
- Skloni se od mene.
- A daj samo da ubodem koji put.
- Rekla sam beži.
- Samo liz jedan, ajde.
- Ne može.
- Griz?
- Znaš kad ću da ti dam pičke?
- Opaaa kad?
- Kad onaj u parku baci bombu. Otpišaj.
-----------------------------------------------------------------------------------
- Ja sam siguran da ćemo mi ući u Evropsku Uniju već dve 'iljade šesnajste godine.
- Ma važi. Znaš kad ćemo mi ući u Uniju?
- Kad?
- Kad onaj Boško Buha tamo u parku baci bombu.
------------------------------------------------------------------------------------
- Izvinite kada stiže voz iz Niša?
- Je l' vidite onaj spomenik tamo u parku, Mirko i Slavko kako se spremaju da bace bombe?
- Vidim. Kakve to ima veze sa vozom?
- E pa dolazi voz čim ih oni bace.
Izlučivanje semene tečnosti po formiranim trbušnjacima.
- Opaaaa! Gledaj kako ti se cakli stomak kada pogledam ovako iz ugla. Uradio sam ti fuge par ekselans! Hoćeš da ti lepo utrljam to, dobro je za kožu, a?
- Konju jedan, sto puta sam ti rekla da paziš gde prskaš, malo-malo pa nosim minđušu iz pupka kod zlatara na poliranje od skorele sperme. Realno, bolje da sam stavila peškir na stomak.
- Realno, ni vuk ne bi pojeo babu da je bila mlađa!
Nešto gledam u poslednje vreme ove emisije o kuvanju, tj. ne gledam ih ja, već se potajno nadam, ono kao dete kad očekuje da će dobiti Kinder jaje, da će ova moja baciti oko na Tv i pokušati da napravi nešto slično. Bar pire. Eto, to je nekako najjednostavnije. Ne zahtevam ni ja puno, jebemumater.
Vratim se koju godinu u prošlos', kod njene keve beše dobra 'rana, 'lebtejeb'o. I ruska salata, pileća salata, salata sa makaronama, dinstana piletina, junetina. Ma, ono pravo. Domaćinski. Šta li se izopači kod ove moje, samo da mi je znati? Uzme jaja da isprži, to nešto gorko, crno, malo vuče na braon. I sve se to dogodi spontano, ona bar tako kaže... Ona jaja u vojsci su bila majka za ova.
Malo-malo, nešto ne ispadne kako valja. U stvari... kenjam i ja. Ispadnu dobro one kokice iz mikrotalasne.
...zvrrrr, zvrrrrrr...
-Evo, minuuuut!
-Šta's to zapalilo, krv ti jebem?! Da nije ona dozna pregrejala? Znao sam da ne treba puštati onog alkoholičara da mi vezuje struju...
-Ma, nije srce! Probala sam da spremim onaj gulaš... mamin recept. Tamo piše da luk dobije bakarnu boju...
-Pa, sunce ti jebem... ovo nije bakar boja! Ovo je boja kamenog uglja od prošle godine!
-Ali, srce... bio koncert Sergeja Ćetkovića, pa sam morala da čujem jednu pesmu...
-Aham... daj one žuto-bele strane da ga zovem! Sad će on da mi plati dve kile ja'njetine da jedem k'o čovek. Baš je našao ka'će da pravi koncert...
Izraz koji opisuje čoveka koji toliko frflja i pljuje dok priča, da njegov sagovornik, posle razgovora sa dotičnim, izgleda kao da ga je uhvatio popodnevni letnji pljusak.
Inače, Muta Nikolić je košarkaški trener, koji je poznat po tome da njegova azbuka ima manje slova nego što je uobičajeno.
Novinarka: Gospodine Nikoliću, Srbija i Crna Gora su domaćini Evropskog prvenstva u košarci 2005. Kako komentarišete ovaj renovirani izgled hale "Morača" u Podgorici?
Muta: Fuper je fređena Morafa, jedino je malo problem kad pada kifa, jer krov prokifnjava, pa igrafi i publika moraju da nofe kifobrane, ali, kao fto rekoh, Morafa je odlifno sređena.
Novinarka: Zahvaljujem, gospodine Nikoliću......Kamerman, daj onaj peškir.
Isfolirana osoba koja misli da je najbolja i najpametnija. U sve se razume, sve zna najbolje, nikad neće priznati da nije u pravu i prosto je Bogom dana.
"E, Jelice, aj više prestani da kenjaš. Skontaj da nisi u pravu. Ustalom možda si pametna svojoj kevi, ali nisi najpametnija. Stavi peškir oko vrata, leba ti, da ti ne iscuri sva ta pamet".
Ohasati se od kupusa sa junetinom.
- Duka brate hoćemo do grada da bacimo nešto u kljun?
- Jesi lud bre? Sad mi Nevenka kući spremala da ručam, ubio sam vola u kupusu, kad umro nisam!
Onaj tip ljudi koji kada vide da dolazi bus(gsp)... se zalecu i punim plucima (pokusavajuci celu cigaru da uvuku,kako je ne bi bacili) uvlace dim,koji naravno ispustaju tek kada udju u bus i time poguse sve ljude u njemu.
-eee eno mi ga bus...a ja bas sada zapalio...ma vala necu je baciti...(vuce vuce vuceeee...zacrveneo se...hoce da pukne...baci je,udje u bus i onda ispusti dim nekoj babi u facu) xD
Ишчекује коњец свога бивствовања. Виси на литици живота. Од смрти га дели само стена за коју се држи левом руком, знојавом од агоније.
Сваки покушај преживљавања и надања за истим бива узалудан, а све што се чека јесу гробар и опело.
- Где је Миле, је л бацио кашику?
- Ма држи се тај. Личанин је то. Чак и доктори дигоше руке од њега, а њему се не иде, каже чека лопату, ал' јој у сусрет не креће.
Osoba za koju ništa nije dvosmisleno.
1)
Maja:”Dule, je l’ možeš da mi daš Nešin broj telefona?”
Dule:”Naravno.” :želiš me, mače:
2)
Milica (ortakinja) kod njega na gajbi:”E, aj’ pristavi neku kaficu!”
Dule odlazi da baci portorikanca, jer je zahtev “shvatio” kao seks u najavi.
Сећати се преминуле особе.
Честа тема међ' старинама кад крену да воде необавезан разговор који се скоро увек преточи у разглабање о својим исписницима што су давно окончали свој век. На крају ипак све оде на ту воденицу, као кад на Јућубету укуцаш "Добривоје Топаловић – Проговори слико", пичиш сродне видее (или видеое лоло) а завршиш на документарцима о ванземаљцима и грађењу пирамида у долини Нила.
Да би некога запамтио мораш имати више од рецимо три године у тренутку кад је тај неко бацио кашику јер ако си мањи вероватно ће те сећање служити као Мирку Васиљевић уложак. Ако си, пак, зашао у позне године није искључено да већ почињеш да одлепљујеш к'о сличица Тајни агент Изи спасиће Лору #17 (ко је код Изија изримовао да га угризем за курац нек' једе говна).
Баба: Миловане, је л' планираш да зовеш на свадбу нашег унука оног врача што ти је избајао скидање чвора са плећке пре 35 година. Ипак, заслужио је човек.
Деда: Црна жено, па Врачко је умро пре 30 година.
Баба: УМРО?! Како ја то нисам знала до сад. Еее, шта ти је живот?!
Унук: Кога то хоћете да зовете на моју свадбу?
Баба: Ма хтели смо да зовемо једног деду што је твог деку спасио, али умро јадан, небеске га муње обасјале. Је л' си запамтио ти њега?
Унук: Баба, имам 24 године а тај лик умро пре 30?
Баба: Па?
Suptilni način da nekom kažete da je bolid.
-Brate, znaš li šta sam uradio. Sinoć sam se napio, a onda bacio peglu onoj guski što me ostavila na kola. Sad sam pun sebe.
-Bravo care, sada možeš da se trkaš u Formuli 1!
Posledica otupele koordinacije pokreta usled previše alkohola.
Snežana: Šta traži ovaj peškir na podu?
Pivopija: To je modni detalj.
Snežana: Molim?
Pivopijin pomoćnik: Sneki prosuli smo pivo, pa stavili da upije.
Snežana: Zašto ste prosuli pivo?
Pivopija: Da miriše...
U zemlji u kojoj pandur možeš da budeš jedino ako si propalica koja ume da broji do 10, zezanje pandurove inteligencije ide od ruke i najvećem kromanjoncu, a pitanja koja ti postavljaju za vreme razgovora sa njim može da smisli samo osoba sa rupama u glavi. Poznato je da saobraćajac možeš biti i bez srednje škole, uz pomoć kursa iz Kamenice, pa tako kad dođete u razgovor sa istima samo je pitanje kojom će vas forom baciti u rebus. Počevši od ministra, pa do najveće jajare u policiji, svi su bez izuzetka školovani da šire muda i narodu budu primer kao poslednji živi dokaz Darvinove teorije, kog molite da vas ne sretne na ulici. Kako oni, tako su im i fore izlizane, maloumne, fore na koje samo mentalno zaostala osoba može da da njemu normalan odgovor. Ne zaboravite dolaženje u školu na roditeljski u uniformi, da vide ljudi kolko je on zajeban i lud, kao i smaranje razrednog kao da je samo on došo.
-Momci, da nemate neke opijate kod sebe?
-Imamo, pivo.
-Ne, mi smo mislili na neke droge!
-Stvarno ste na to mislili?
-----
-Alo, majmune jedan šta to radiš? Ličnu kartu odma!
-Ja kolko znam majmuni nemaju ličnu...
-----
-Alo bre. Što sedite tu? Ajde razlaz.
-A gde piše da ne smemo da sedimo?
-Oćeš da ti ja pokažem gde piše?
Sleng izraz koji je pretrpeo najviše upotrebljavanja u skroz pogrešnom smislu i kontekstu. Naime, bolid je meteorit iliti zvezda padalica koja pri ulasku u atmosferu Zemlje sagori i pretvori se u prah i pepeo i pre nego što dostigne tipa jonosferu, tako da ovaj izraz označava klasičnu ložionu i paljevinu, a ne gluperdu.
- 6 kopči, 2 preloma i fraktura lobanje? Opet te isprovocirali neki klinci?
- A jebiga, znaš da nisam od onih koji ćute i trpe..
- Ma ti si bolid običan. Nauči da iskuliraš ponekad, inače ćeš baciti kašiku pre nego što ti je zapisano..
Buđenje uspomena na sopstveno detinjstvo i mladost, ali i hronološki razvoj bolesti roditelja (Alchajmer).
Uvid u njihov život , u sve što su brižljivo čuvali, selili, negovali i oteli od sopstvenog zaborava:
- puno papirića sa beleškama (šta kupiti, zakazivanje lekarskih pregleda, servisiranja kućnih aparata, koverte raznih namena);
- posveta u knjigama (od koga su dobili, za koju priliku, zašto su baš tu knjigu nabavili);
- radovi unučića (crteži sa posvetom za novu godinu 8. mart, neobični kolaži, figure od plastelina, kartonske šarene kutijice, ofarbane školjke);
- boravci u prirodi (šišarka za Zejtilnika, kamen iz Asprovalte, „maca“ iz neke bare, suva trava sa Divčivara, pesak iz Sahare, presovano lišće u knjigama);
- serije fotografija koje su dobijali od svoje dece (tj. naša porodična letovanja, zimovanja, proslave rođendana;
- fotografije na koje smo zaboravili (ekskurzija u osnovnoj školi, dodela nagrada, regrutacija, kartonske fotografije prababe i pradede)
- njihova ljubavna pisma, indeksi, radne knjižice, stari pasoši ...
Šta sa tim?
Po nešto baciti - tužno;
Čuvati - to posle treba i moja deca da sređuju....
Nije slavski dan, nego dan kada se jede supa od sveže zaklanog petla. A što se živinske populacije tiče, to je dan kada će sikirče da skoči na panj negde između glave i ramena mučenika petla.
U 02.00 petlov poj budi gazdaricu i gazdu.
- Još je mrak. Koliko ima sat?
- Dva ujutro.
- Pa, što peva ovaj jadnik?
- Najavljuje petlovdan. Oćeš molim te da turiš lonac vode da baci ključ pre kafe?
Opis izrazito visoke djevojke. Noge ko u Sneki, a žgoljava k'o da je iz logora juče izašla. Za onu grupu ljudi koji vole da ljulja, a ne da žulja, ovakave djevojke nisu za drugo nego da završe plast, s obzirom da je za obavljanje ovog posla visina prijeko potrebna uz duge vile.
- Viđu manekenke, Boga joj poljubim, što je ištrkljala!
- Brate, to tako mora, ona je dobra za to čim se bavi...
- Ma ona je samo dobra za završiti plast, kad treba baciti zadnje vile na njega.
Veoma je sitan, ali i jako uočljiv. Nastaje nepažnjom pri jelu ili piću. Pojavljuje se u vidu fleke, koja se po pravilu ne može oprati.
Dobar ti taj modni detalj, jel to nova fora Katarine Rebrače?
-Ma pusti me, kapnulo mi majoneza po majici, sad je komotno mogu u smeće baciti!
Ma baš ti je dobro, bar ćeš biti u centru pažnje...
-Jebi se....
To su uglavnom sitne i bezvrjedne stvari koje vasa mama pronalazi medju vasim stvarima prilikom generalnog pospremanja.
- Sine trebaju li to ovi stari zvucnici ili ces ih baciti ?
- Ma ostavi, mozda zatreba.
- Sta ces sa ovim pokvarenim punjacima ?
- Ostavi trebace mi kad budem popravljao nesto.
- Ove patike su unistene!
- Samo ti to ostavi zatrebace one...
Oči ratnika koji stoji na obali okeana, posmatraju nestvarnu liniju na kojoj se on spaja sa nebesima.
Potpalublje jedrenjaka sa kojim će sutra isploviti je prazno. Sve zalihe su iscrpljene u prethodnim bitkama. Ali sva su kraljevstva pokorena. Ostalo je to još jedno, naziru se planinski venci tamo iza dalekih prostranstava pučine.
Poslednja misija... Pred konačni trijumf.
Ne znamo gde idemo, ne znamo hoćemo li stići, ne znamo šta nas čeka kada se iskrcamo, ne znamo brojnost, snagu, naoružanje neprijatelja. Jedino što znamo... Jeste da izazov mora da bude savladan, po svaku cenu. I da se uzdamo u naklonost Jupitera... Da će nas tamo čekati najbogatiji ratni plen u istoriji svih naših bitaka. Žrtvovaćemo poslednjeg vola Neptunu, i baciti ga sa hride među nemirne talase... Da ga odobrovoljimo, da nam podari mirnu plovidbu.
Ali bićemo spremni i da nas prevari olujom. Rizik više nisu naši životi... Rizik je da ostanemo bez prilike da se borimo.
- Sa štitom ili na njemu!
- Jasno!
Kad je pre nekoliko dana osvanuo naslov u dnevnim novinama „Željko Mitrović: Trovali su me“, na samoproklamovanom rečniku slenga vukajlija.com odgovorili su mu bez mnogo pijeteta: „Pa dobro, i ti si nas, i još to radiš“.
Ekonom:east Magazin · 03. Februar 2011.