Nisam obavila neophodne pripreme.
Dvoje se ljube u zanosu, sve idući prema njenoj toploj...kući.
-Hoćeš da me pozoveš da uđem?
-Ne mogu, znaš...nisam spremna...
-Ti si... Ti si još uvek nevina? Anđele moj, to je danas takva retkost. Ja ne mogu da verujem kakav sam ja srećnik!
-Ma koj ti je bre kurac šta se tripuješ. Nisam sad spremna. Urasla sam, treba mi motorna testera da raskrčim šumu, nosim neke bubregače do pola sisa, sav veš mi štrokav, pa to prvo na šta sam naletela, a u stanu samo što nisu počele buba švabe da se izležu!
-A ja mislio ti si fina!
-Pa s obzirom na anamnezu koju sam ti dala, očigledno da sam duže vreme i bila fina!
Toliko iritantno stvorenje da ti oduzima volju i energiju da se prepires sa njom i da joj ista dokazujes.
Ona ti je prva ubacila slamcicu u mozak, ti sad trpi dok srce...
Salterusa.
Sluzbenica komunalne policije.
Sefica.
Stara cura.
Neosvojiva devojka bogatog trgovca koja je uvek bila najlepša, uvek u najboljem društvu, šetala najkvalitetnije haljine. Njena pojava privlačila je pažnju skoro svakog ko se nađe u njenoj blizini. Uveoci njene kose za neke su predstavljali izvor života, a svaki kontakt očima dizao je pritisak dotičnih i ljuljao njihov svet. Ljubav je za ove devojke kao i za njihove voljene bila vrlo često nepoznat pojam ili nemoguća misija, zbog spleta raznolikih okolnosti (Čorbadži zamfir, prim. aut.) i normi tadašnjeg srpskog društva. Danas se ovaj izraz koristi kao statusni simbol cura koje žive na visokoj nozi, a koje su za nas, obične ljude, čista fantazija.
-E, brate, gde ćemo večeras?
-Večeras ne mogu sa vama, imam neka posla..
-Aaaa, ideš sa ribicom! Matori, pa što ne pričaš? Ko je ta cupi?
-Bogdanovićeva..
-Sa treće godine?
-Da! Danas ću je pitati da izađemo.
-Brate, bolje odmah odustani, ona je čorbadžijska ćerka, na takvu normalni momci kao ti i ja možemo samo da bacamo..
Otkidanje ili uzimanje malih komada hrane, prije nego što je ona servirana da se jede. Onome ko čopa, to je najslađa i najomiljenija aktivnost, a svima ostalima - najomraženija, a naročito onome ko tu hranu priprema i treba da servira (čitaj: baba, mama, cura, žena, ...)
Čopati se može gotovo sve, no evo nekih najčešćih čopalačkih specijaliteta:
- vruć hljeb u putu od pekare do kuće
- prva tura pomfrita pri prolascima kroz kuhinju dok se druga tura peče
- krajičci palačinki dok se iste još peku
- korica od pohanja na pohovanoj piletini
- i naravno, korica od bilo kog pečenja!!! Nekima je upravo ona najslađa!
Baba: "Vidiš ovu kuvaču! Ako te još jednom vidim ovdje kako čopaš, njom kad te odalamim, vidićeš ti svoje! Šta ti, bolan, misliš da ja iznesem pred ljude kad ćeš ti sve pojest dok ja ispečem?!?!?"
Sarena kutija koja stoji pored ves masine, sluzi da citas njen hemijski sastav i to po hiljadu puta, da ti ne bi bilo dosadno dok kenjas.
Primer su svi moji ortaci, jedna iskrena cura i ja, bre.
Pribor za tehnicko obrazovanje iz petog,šestog,a nekad i sedmog razreda osnovne škole.Koristili su se (ko nije zaboravio kod kuće ili polomio) za testerisanje šper ploče(ređe) ali i školskih klupa i uništavanje ostale školske imovine(češće).Kada testerica pukne,ili se zaglavi nekoliko puta ,dolazi do opšte nervoze kako i nastavnika tako i učenika,jer sada treba da se namesti nova testerica,(koju nameštaju ili učenik i nastavnik,ili 3 učenika).I naravno desi se da pri prekomernom zatezanju ponovo pukne testerica,kada priča počinje ponovo.I naravno ,kada se priprema otvori ,svi polete unutra kako bi se igrali sa starim peglama,fotoaparatima,ili lomili ono što su drugi napravili,a nekad neki učenik uzme onu najveću testeru i uđe u učionicu kako bi se pravio pametan,glupirao,i kako bi sva pažnja bila uperena na njega.Dok je za većinu dece čas brzo protekao(u suzama i u smehu) ,za nastavnika je bila čitava večnost.
Sada moja nastavnica tehničkog iz petog razreda radi u kafani kao konobarica.Mnogo fina žena.
Banja Luka je poznata po izuzetno lijepim i uvijek dotjeranim curama. Dijelom zbog zaista lijepih i primjetnih djevojaka, a dijelom i zbog stradanja muškaraca u ratovima, naročito Drugom svjetskom ratu, nastala je urbana legenda po kojoj u Banjaluci na jednog muškarca dolazi sedam žena. Takođe, žene više šopinguju po gradu, dok muškarci ili su kući, il na poslu ili u kafani, pa se stvarno čini da ima više žena. Ovo ipak u početku niko nije shvatao ozbiljno dok sami Banjalučani nisu krenuli okolo da se hvale kako kod njih ima cura na izvoz. A i sami su u to počeli vjerovati posmatrajući panoe sa slikama maturanata iz Medicinske škole, jezičkog smjera Gimnazije, Ekonomske škole, ŠUP-a smjer ženski frizer i sl. Pri tome su postajali ćoravi od očiju kad se nađu pred panoom Elektro, Metalske i sličnih škola.
Da ne dužim priču, odnos 7:1 u korist žena je čista glupost. Zamislite samo da je tako! Ogromna većina stanovništva bi bile žene bez partnera. Možda je u poratnim godinama zaista postojao značajan višak žena, ali to može da bude 55% - 45% u vrh glave, a nikako ne 7:1. Jer i žene su stradale u ratu, itekako. Pogotovo Drugom svjetskom kad Ustaše nisu nikoga štedile. Kasnije se taj odnos vratio u normalu, jer se svugdje, pa i u Banjaluci rađa više muške nego ženske djece i to na 100 djevojčica rodi se 106 ili 107 dječaka. Pošto žene duže žive, a i manje su podložne bolesti, one tu prednost muškaraca kasnije prestignu. Današnji odnos žena i muškaraca u Banja Luci, prema najracionalnijim procjenama bi mogao biti otprilike 52% - 48% u korist žena. Sve ostalo je baljezganje.
Ovo ne bi trebalo da naruši reputaciju Banjalučkih cura, već da je popravi, jer što nečega manje ima to je više na cijeni.
Pretnja čoveka čiji se prag tolerancije sastao sa životnim ambicijama u tabanima. Pošto nije političar, nije Vesna Šaponja-Ilić i u etru je bio samo jednom kad je osvojio šporet sa ravnom pločom na Bingu -da bi dobio prezentaciju svog dela mora da napravi neku žestoku pizadariju kojom će unesrećiti veći broj ljudi.
Neuporedivo jačeg prizvuka od "slomiću ti pičku od batina", potpuno suprotnog od "probušiću ti gume na stojadinu" i više nego dovoljno da ustukneš i tih desetak minuta slave ustupiš nekom drugom. Ustukneš ako ne želiš da se kockaš, a kockanja sa onim koji nema šta da izgubi nikad nije bilo isplativa igra.
-Njori, nažalost moraćemo da ti zatvorimo kafanu na neodređeno vreme jer neispunjava sanitarne uslove.
-Milorade, sa tim stvarima se nemoj zajebavati. Žena mi ne radi, kafana nam je jedini izvor prihoda.
-Družba je družba, a služba je služba. Ja kao sanitarni inspektor moram reagovati, našli smo mrtve miševe ispod šanka i retko pijanu ženu kako spava u magacinu.
-Slušaj degeneriku, ovo je kafana, nije apoteka -jebe nam se za miševe. Žena je Mira zvana životinja i radi ovde kao konobarica. Fina cura. Zatvori mi birtiju i dobićemo deset minuta na dnevniku, ima Šaponja da te oplakuje. Nećeš ni ti ispunjavati sanitarne uslove.
-Kako to misliš?
-Tako što ću te razvlačiti po kafani ko baba kore za bundevaru -pizda ti materina nenormalna. Otebe će samo nokti ostati.
-Dobro de, možemo se nekako dogovoriti?
-Možemo, dobićeš litru kruške i pedeset evra da kupiš ženi plastični kurac. Taman da se rakijom utešiš što ti se ne diže već deset godina. M'rš napolje!
Nemoj da me zajebavaš. Ne laži. Ne seri. Ne pričaj gluposti.
Moćno slovo ima stila, svaka cura što ovo pročita postaje mi srcu mila. - E.!? ...
To je, ubedljivo, najduže upoznavanje. Ako se uopšte može nazvati upoznavanje.To iz običnog upoznavanja prelazi u prepričavanje događaja. Najčešće su (Bosanci) iz susednog sela ili grada, u manji broj slučajeva.
Sreću se dva čoveka (Bosanca) na ulici i ovaj prvi kaže: Đes bolan imaš li upaljaaača?
2: Imam ,bolan , samo ček da ga izvadim iz džepa. (Ovaj ga vadi (upaljač) i pali mu cigaretu i postavlja mu pitanje). Da nisi ti izbosne?
1: Ja, bolan, iz Maglaja.
2: Pa ja sam ti iz Novog Sehera!
1: Bolan, to je blizu Maglaja!
...
2: Bolan, ta Danijela je bila super cura. Šteta.
1: Ja sam od početka znao da će se desit to što se dalo desit.
2: Eee, jarane moj, kad se sjetim kad mi je ona bila cura.
1: E, bolan, pa i meni je bila cura!
2: Ma pusti, bolan, bila je ona sa pola bosne.
...
I tako do ponoći.
(Ovom definicijom nemam nameru nikoga uvrediti. Bosancima želim sve najbolje)!
Moj rođeni, bilo ti je to 'vako:
Krenem ti ja sa onim mojim malim rođakom, Milivojem, prošle godine da obiđem ćaću na VeMeA. Uvatili prevoz odavle, ženin ujak išo na nakav sajam, dovuko nas skroz do pred bolnicu. Ja da vidiš tamo čuda i uređaja! To su doktori, to su gospoda. A što su uljudni, to ti je tek za priču. Ovaj doktor što mi ćaću liječio, uze mi samo dvjesta evra. Kaeš ovi naši uzimaju pedeset? Uzimaju al' zato ništa i ne urade. Ne mereš ti to porediti. Ovaj je odradio svaki evro, ruke mu se pozlatile! Eno ćaće, kovrcnuo se, ko da nije onaj. Završi se posjeta, reko đe ćemo sad, Milivoje? Prvi autobus za Romaniju u tri sata po noći. Vidiš kako su se ljudi dosjetili da nam stave da ne moramo noćevati. Veli Milivoje - ajmo u nakav Čarli Braun, kae gledo na onim internatima, ima svakakog žemskinja. Šta ću, mali ga nije još umako, grota je da ga ne povedem.
Izišli mi na cestu da nađemo taksi, ne umijemo ti onim gradskim prevozom, ima onaj Pus-bus, kad ti priđe Milivoju nakav ćelo s plavim šalom, pita - Seljo, za kog navijaš? Čudim se ja kako mu pogodi prezime, kad veli Milivoje - Za Partizan! Jes vala, potvrđujem ja, đed mu je bio u četnicima, al' je i on navijo za Partizan. Tako svi u fameliji. Nasmija se ovaj, pa zovnu momke što su stajali malo poizdalje. Vidi se da je neki radan narod, svi sa lancima i sikirama. I kako prilaze, nama stade taksi, a oni ostaše pozdravljajući sa sikirama. Fina omladina. Jes da im ne valja što su ćelavi, al se vidi kućni odgoj.
A, što smo ti tek naišli na finog taksistu! Svega nas je do tog Čarli Brauna vozio sat vremena. Jes da smo pored jedne zgrade prolazili triput, al' to valjda tako treba. Naplati nam jedva četres evra i još veli da će nas sačekati dok se vratimo. Ljudina jedna. Ispred ulaza cura - nemaš im šta skinuti. Taman mi tamo da uniđemo kad iziđe jedan grmalj, veli - De si pošo, Tebrinjo? Pitam ja Milivoja ko je taj, veli on - brazilski fuzbaler, nosaju ga đeca po Sokocu na leđima. Zakoračim - kad ovaj kae da se ne mere bez cipila unići. Šta ćemo, vratimo se do taksija. Vidim ja, Milivoje se pokunjio. Nado se siroma da će noćas da ga zada. Kaem ja taksisti - vozi nas u park. Pita - U koji? Reko - znaš ti dobro u koji.
Stigosmo ti mi, odma' priđe jena. Pita - Će da radimo? Reko - Kolko para? Sto evra. Daj bona kakog popusta, nisi taksista. Malom prvi put, valja se. Viče - Nemoj da ti zovem svoga čoveka da ti on da popust po glavi. Kakav ti je to čoek, bogati, kad te pušta da se kurvaš. Pogledam ti ja bolje - Jes to ti, Jelo? Juče sam ti oca sreo, fali se kako učiš nake visoke škole u Beogradu. Nisam ja -veli, okrenu se i zaplaka se. A bila je ona, na moju mi dušu, samo joj je kosa bila plava. Pošto viđesmo da nam nema tamo selameta, produžismo na stanicu.
Na stanici, dok smo čekali da nas upuste, priđe mi nakav mrčo, oće vjetar da ga odnese. Kae - Torimau, ciba neku dindžu, treba mi za mić da se sredim. Vidim, ne zna naški, nesretnik, ko zna odakle ga je voda donijela, podam mu malo, valjda išće da pojede nešta. U tom dođe vozač, upušća nas unutra, te ti se mi povaljamo ko janjad po sećiji. Jedva su nas na Romaniji probudili da iziđemo.
I da ti još ovo kažem, rođeni.
Nekaka me je tamo nelagoda pritiskala, baško da sam s neba pao. Osjećo sam se ko potpuni stranac, al' valjda to tako treba. Tamo su ti, meščini, i domaći jedni drugim stranci.
Obavljanje tuđeg posla bez dozvole titulara posla.
- Tebra, ajde izađeš sa mnom i Milicom u subotu.
- Koji ću vam?
- Pa ima neka njena drugarica, ono šta znaš izađemo malo pa šta bude.
- A brate nemojte mi više nabacivati neke tamo.
- Ma fina cura tebra, majke mi.
- Ne mogu.
- Daj ne seri, već sam ugovorio. Šta sad treba sisa da ispadnem?
- Pa ja se tu izgleda ne pitam ništa.
- Ajde, šta ti fali? Ja plaćam piće.
- Daj sliku barem da vidim.
- Ček, evo ima na fb sa Milicom jedna.
- A joj!
- Šta je sad?
- Što ti mene mrziš?
- Brate samo izbiraš. Od kako te znam samo kenjkaš i žališ se.
- Nije istina, nego ti riba ima društvo ko mapet šou.
Nemanja je tinejdžer i Nemanja je problem razreda i prosvete. I škole. I društva. Nemanja nema roditelje koji će mu plaćati privatne časove engleskog i informatike jer Nemanjini roditelji i ne znaju da tako nešto postoji. Nemanju su upisali po službenoj dužnosti u razred i Nemanja je otad slučaj. Nemanja gađa devojčice papirićima kad mu se smeju jer loše čita i zamuckuje. Nemanja se tuče na malim i većim odmorima jer Nemanja zna da ne zna pa pesnicom pokrije strah i neznanje.
Nemanja je nevoljen. O Nemanji slušamo kad dođe roditeljski mada Nemanju nikad u životu videli nismo. Jer Nemanja kvari prosek razreda. A razred je tako fini. Sve fina deca od finih roditelja. Samo ih Nemanja jebe. Al ga puštaju. U dalje razrede. Jer lakše im je da ga puštaju nego da se brinu o njemu. Da mu odrede drugog učenika koji će da mu pomogne u učenju, da se ne moraju oni s njim zajebavati. I napomenu dobrom učeniku da je to ah dobro delo, za tamo nekog...Nemanju... Da se ne tuče više jer mu je klošarkaš Mare pocepao obe raspoložive olovke i rekao mu da je klošar. Jer nema patike od sto evra i ne fura fensi dukserice. Nemanja nema internet i fejsbuk. Nemanja ima samo sestru. Koju ponekad jebu oni što imaju i jedno i drugo. Rečima. Pa se Nemanja potuče opet. Nemanja bi, garantujem bio dobar čovek...
Da neko obrati pažnju na njega a ne samo na koeficijente časova, platu, stranke i štrajkove.
Jedino romsko ime i prezime koje vas može oraspoložiti, razveseliti i zasmijati kada vas kao Beograđanina ošamari godinu dana starija cura i seljančura iz Surčina pred kamerama i pred 4 godine starijom sestrom koja sa visinom od oko 178-180 cm i bošnjačkim akcentom najviše podsjeća na Lijepu Brenu s tim što ona ima crnu kosu... Ako ovo ne upali, ne posjedujete duhovnu sreću, što znači da ste štetni i opasni i po sebe i po druge jer ste duboko nesrećni i nezadovoljni sobom(sujetni, zavidni), a to može samo rezultirati teškom smrću po vas, nažalost -
/!\/!\/!\ ☆□■◇□■□☆◇◇□◇□~♧♧ Goca i Teodora Džehverović i Sha Fear...
Zato pazi šta radiš,
i kako se ponašaš!
Novonastali oblik reči iskuliraj. Ovom rečju vas mogu razumeti i osobe raznih nivoa obrazovanja. Od duduka do intelektualaca.
Primer 1
Nafurana bičerka i prefinjeni momak s malom inteligencijom.
Momak (prilazi curi u kafiću): Ćao ja sam Jorgovan. Šta piješ. (zatim sede na stolicu)
Cura: Iskuliraj.
Momak: Jel to neko novo piće.
Cura: Sklizni.
Momak: A znači tako.
Primer 2
Običan čovek i Intelektualac
Intelektualac: Kolega da li imate da mi pozajmite 100 evra.
O. čovek: Nisam ti ja kolega i iskuliraj čoveče.
Intelektualac: Ja tu reč ne mogu da uklopim u svoju intelektualnu svest.
O. čovek: Sklizni bre.
Intelektualac: Znači tako.
Fraza koja oslikava današnji mentalitet. Sve sanjaju sado-mazo-orgija-trojka varijante, ali na samu pomen istih nakostreše im se i one dlačice koje nemaju; čekaju 3-8 meseci da bi spavale sa dečkom (jer, ako može toliko da čeka onda je on "pravi" (naravno, na neko "pristojno kratko vreme"), a ona čedna i fina), desi im se možda "slučajno" da ih zahefta neki "slučajni" lik, a kad ih neko pita da li su nevine, velika je verovatnoća da je odgovor potvrdan, i da će biti do 25. Nijedna ne bi bila sa dečkom na jedno veče (sem ako se slučajno omakne!), ali bi sve da pronađu neke koje bi bile svojim najboljim drugovima, iako su okružene istim "moralistkinjama". San im je da imaju mnogo dugačkih i ozbiljnih veza, da se udaju lepo i srećno, i naravno bogato.
A: U, gle kakva riba! Šta misliš, jel' se jebe ova?
B: Ma jok, zalila je pičku voskom!
Ovo je prejako!
Banja Luka Forum · 21. April 2007.