
Опис радости кад након дугог лутања ''пустаром'' (вукојебином, припиздином, пичковцем) дођеш до ''цивилизације''.
Реченица коју маторци много бре воле да изговарају. Дође им као нека заклетва. Знаш, они су се мучили, нису имали ништа и шта им фали. А данашња омладина бесна, има све а опет незадовољни. Наши маторци нам све пружили а њихови њима ништа. И они њих поштовали а ми наше ни ич.
И онда наводе шта је све то било кад су они били мали (или млади, свеједно). Те није имало телевизора, само један радио у улици, ишли пешке свуда, јели проју сваки дан, играли се са крпеном лоптом и помоћу штапа и канапа...
- Ја кад сам била мала имала сам једну играчку и то је било све. А какви црни слаткиши, ако добијеш коцку шећера од бабе скачеш до неба. А ви данас имате све а бесни сте...
Jedan od dokaza da čovek sam ne može ništa duradi.
Bata: Jaooo jebem ti ovu lajsnu u pičku materinu da ide više!! PA JA KAD BI MOGO SVE SAM DOBRO BI BILO, NE MOGU DA DRŽIM I DA ŠRAFIM BREE!!
Gvozden: Slušaj Bato da ti kaže tebi nešto čiča. Da čovek može sve sam, pa i da se jebe ne bi se ni ženio uopšte.
Bata: I to što kažeš.
Odgovor prosečnog Srbina na pitanje da li je ikada pucao iz pištolja.
Narodsko poređenje ultimativne negativne konotacije. Ustvari, sumnjam da bih nešto mnogo pogrešio ako bih izraz iz naslova turio i na pijedestal svih negativnih poređenja jer, reala, 'de ćeš gore od Sotone lično, jebem mu majku stvarno.
Uglavnom korišćena pri opisivanju širokog dijapazona fenomena, senzacija i opažanja koje jedan ljudski primerak može doživeti u domenu praktično-empirijskog iskustva (ja se izvinjavam), naslovna kategorizacija svoju neprejebivost međ’ sličnim ili prividno sličnim floskulama iste primene bazira upravo na svojoj rečci sâm, koja tu stoji, nagađam, kao nedvosmislena potvrda jednog jedinstvenog identiteta Antihrista, a obzirom na činjenicu da pomenuti samo na TV Pink ima oko dvadesetak avatara, uopšte da ne pominjemo koliko poražavajući je broj istih u moderatorskom timu, ovde na Vukajliji.
Princip žigosanja pojava i ljudi etiketom Sâm Đavo®, razume se, varira od jedinke do jedinke, ali pretežno su to realno-opravdane situacije, možda i iz liste onih koje su nam bile usađene u glavu onda kada i nismo bili svesni svoga postanja, da ne kažem, po difoltu. Zdrava logika pod tim svakako nameće i određeni afteršejv straha, kao, uostalom, sasvim prirodne reakcije naroda kojem je Princ Tame kriv za sve&svja.
Bilo kako bilo, i nemojte rimovati na to, srdačan.
Neazbučna i neredosledna lista “đavola” prema piscu ovih redova:
Smrdi k’o sâm Đavo – nužnik WC tipa (kenjara) pri srednjim vratima busa za…pa, nije ni tako bitno; pokisle patike, ostavljene u predsoblju 5 dana na radost izabranice mog srca; Pančevo, u danima bez vetra…
Puši k’o sâm Đavo - JA, u očima moje dominantne polovine, ONA u očima men…evo, evo, stavljam kafu, šta se odma’ dereš?!
Ružna k’o sâm Đavo – jedna violinistkinja u ansamblu mome, Japanka, ne smem da je pogledam, zove se Soto (‘nači, nevera!); Ruška Jakić
Ružan k’o Ruška Jakić – Đavo (ovde pročitati sve sponzorisane članke)
Slano/gorko/kiselo/slatko k’o sâm Đavo – baklava/grejpfrut/mleko, prokislo/ona druga baklava
Boli k’o sâm Đavo – vađenje krajnika, mamu mu jebem, i to bez anestezije, dan-danas kad ga se setim imam trip da ne mogu da gutam (vickasti komentari dozvoljeni; prim.aut.)
Glupo k’o sâm Đavo – eh, ko sad ima vremena za to?
Nekad je ovo bila moto reklama za "RONHIL" a sad je životna istina svakog pušača. Izađeš na trotoar zapališ cigaru, dok povučeš prvi dim više nisi sam.
Stupanjem zakona o pušenju na snagu, više niko ne može da zapali cigaretu u kancelariji izvršavajući svoje radne zadatke, već mora da izađe napolje. Čim stanete na trotoar i zapalite cigaru, priključuje se neko kome je glupo da stoji sam na ulici i puši, nekad je to kolega ili koleginica a nekad slučajni prolaznik svejedno poznat ili nepoznat, pričate sa poznatim ljudima, upoznajete nepoznate prolaznike, sa kojima razgovor uvek počinje čuvenom rečenicom "Izvini, jel imaš upaljač" pali cigaru "jel ti ne smeta da stojim sa tobom malo mi je glupo da sama stojim na ulici...
Ne tako davno naručim kafu, zapalim cigaru, gledam u monitor i razmišljam kako ću dalje, otprilike na pola cigare setim se pravog rešenja pa sa cigarom u ustima nastavim da kucam tekst, pepeo pada po tastaturi, dunem, odleti na pod, kucam dalje, kad filter počne da gori bacam pikavac u pikslu i nastavljam da radim.
Sad naručim kafu, uzmem cigare i upaljač u jednu ruku, šolju sa kafom u drugu i izađem napolje. Dok prolazim hodnikom moje koleginice takođe pušači kreću zamnom. Pred vratima svi stojimo u krugu i pričamo prazne priče: šta je koja kuvala za ručak, kome je dete bolesno, komentarišemo turske serije... Niko i ne razmišlja o poslu, posle dve cigare na ovoj hladnoći vraćam se u kancelariju, gledam u monitor, prsti su mi se ukočili, čak i kad bi mogla da se setim šta ću da napišem, ne mogu da kucam. Po glavi mi se motaju koleginice, likovi iz serija, recept za ručak, nova haljina koleginice iz susedne kancelarije, gledam u monitor, u prste se vraća krv, napišem još jednu rečenicu, zvoni telefon, moja koleginica sa sprata:
- Naručila sam kafu, ponesi cigare, čekam te pred vratima....
Tako prođe radno vreme, posao nije završen ali nije bitno, završiću sutra, izlazim na vrata pogled pada na trotoar:
- bože koliko pikavaca, ovde je baš bilo veselo
Nema preča posla, dosadno mu je, život mu ne pruža izazove pa je prinuđen da vreme utroši tako što sam sebi izmišlja aktivnosti. Isti pojam kao dokon pop i jariće krsti, ali politički korektnije. Primenjivo i na osobu koja poslove odrađuje fušerski pa mora više puta da prepravlja isto.
- Doneo sam punu prikolicu drvenih paleta od crepa.
- Šta će ti to?
- Pa povadim eksere, rasturim palete, onda mogu da ispravim eksere pa od štaflica iz paleta napravim ogradicu na baštici - džabe dobijem ogradicu...
- Sam sebi praviš posao, bolje da si nešto posadio u tu bašticu, da ne raste korov...
Инстант усер на непознату, а задату тему. Употребљава се у свим животним добима од стране специфично интелигентног лика који стоји са стране и ретко се оглашава, а коме је то испричао један што је гледао. Има сличан ефекат као читао сам.
10 година
- Ајмо да гађамо пролазнике птичијим говнима са старе хале, неко је сломио катанац!
- Ајмо!
- Ја нећу, ја сам чуо да тамо живи луди Џаке и веже децу што улазе па их јебе, причао ми Шећо, он је улазио па га Џаке замало уватио!
17 година
- А је л' морамо и да скидамо гаће на регрутацији?
- Откуд знам, ваљда морамо.
- Ја сам чуо да тамо мораш да се скинеш скроз и да се натртиш, па ти набију један штап у дупе, па ако ти се дигне онда си педер и ниси за војску, причо ми Обло, он побего из касарне, па га јурила војна полиција са транспортером!
25 година
- 'Де ћеш на море?
- Идем са рибом у Турску, никад нисам био, кажу да је супер и да је џабалеску!
- Ја сам чуо да тамо ако пијеш пиво или неки алкохол, одма дођу муџахедини па те ухапсе, па ти одсеку обе руке за казну, причо ми Коцко, он извадио пљоску на сред Кушадасија па га јуриле муслиџе са јатаганима, једва побего, препливао до неког грчког острва!
40 година
- Јебеш ми све, саћу да подигнем неки кредит и да направим викендицу у Каменици, да одморим и ја мало!
- Ако вала, ето мене да ти радим на мешалици!
- Ја сам чуо да тамо има дрекавац, причо ми Ћошко...
- АМАН, НЕ СЕРИ ВИШЕ!
Najčešće rečenica kojom na času zaradimo takozvani bonus upis. Posle vec vise opomena da umuknemo, upisu nas, a zatim 'arogantno' upitamo - Šta sam ja uradio?
Nastavnik: Dangubiću ne trabunjaj vise, pretera ga čoveče.
Djak nastavlja da gundja, prekida ga vika nastavnika - Aman dosta više! E sacu da te upišem! Upisuje i pri završetku upisa djak upita - Ali nastavniče, šta sam uradio?
Nastavnik: Ššta, šta si urradio?! Evo tebi još jedan upis za takvo ponašanje, mozda se i opametis.
Izraz koji koristimo kada želimo da istaknemo, da našim padom nismo povredili ništa sem ponosa. Izraz je gotovo automatski kao refleks i nemamo nikakvu kontrolu nad njim. Kod naroda pms-a dodavanjem znaka ! se na taj način izražava nezadovoljstvo, koje je nemoguće iraziti rečima ''nervozna sam''.
-Šta ti je nešto si nervozna?
-DOBRO SAM!
Znate, čitavog života sam bio mediokritet, ali mi uopšte nije smetalo. Bilo je nečega lepog u tome da uvek budem na sredini tabele, u sigurnoj zoni, da ne radim ni prelake, a ni preteške poslove. Uvek je bilo šta da se pojede i šta da se popije - kvalitet je bio recipročan mogućnostima i to je stvarno bilo okej. Niti sam žudeo za nemogućem, niti sam bio prinuđen da stegnem kaiš do poslednje rupe.
Nisam talasao, nisu me prozivali. Ljudi su bili svesni mog prisustva kao što su svesni prisustva saksije sa cvećem u prostoriji, ali me nisu pikirali kao sledeću metu. Stvarno mi je prijalo da budem samo neko ko je "odnekud poznato lice" i što se sve na tome završavalo. Niti su me pamtili, niti sam želeo da budem zapamćen. Nisam morao da vodim, a ni da nosim fenjer. Voleo sam taj limbo u kome sam bitisao, taj način života.
Dok su jedni padali na tiketima (gubeći poslednju paru), drugi su gledali kako da na kvarno uvedu kablovsku (iako su puni k'o brod), ja sam redovno plaćao račune, sve u dinar. Davao sam kad su tražili za nešto, nisam se bunio što su mi uzimali ono što nisu imali prava, jer sam verovao da za neke stvari postoji izuzetak i da se čovek mora nekih stvari odreći da bi mu bilo bolje. Tešio sam se da je moglo biti i gore i da bi i bilo gore da ne umem da se prilagodim situaciji.
Ali, znate, postoji još nešto, nešto što ni ja nisam znao... Nisam znao da sam tim svojim ćutanjem klimanjem glavom i prihvatanjem svega samom sebi zakivao eksere u sanduk. Nisam znao da će sve u šta sam verovao i što me je vodilo od trenutka kada ustanem, do trenutka kada zaspim, biti sredstvo mog samouništenja. To stanje, ta ambivalencija osobe koja nema ime već samo redni broj, je bilo kao kazan u kome sam se krčkao na laganoj vatri, nijednog momenta ne sumnjajući da nešto nije u redu.
I tako sam završio ovde gde jesam, u magnovenju shvativši koliko sam samog sebe vortao tamo-amo, uzduž i popreko. No, stgao sam tamo gde sam jedino i mogao stići: na sam početak, jer nigde nisam ni otišao. Koreni su mi duboki, preduboki, nisam se mogao iz bašte svoje istrgnuti. Lepo mi je bilo tako ušuškanom. Samo, kada ne gledaš sliku iz više uglova, onda ne vidiš ni znakove koji gotovo vrište da je opasnost svuda oko tebe. A, ignorisanje opasnosti je kao da si sam sebe gurnuo u ponor.
- Doco, kakva je dijagnoza?
- Limbo patološke ambivalencije. Nema mu leka!
...Јесте, тачно је то да Мики има трактор с педалама, али је л' знате ви кад сам био велики да сам ја у ствари возио онај веееееееелики трактор што му је гума оволика? Е тај, онај зелени. Преорем с њим цело село за један дан кол'ки је. Шта бре не верујеш, хоћеш да питамо мог тату? И исто тад, кад сам био велики, дођем после орања и поједем двадесет пет ћевапа што донесе тата из месаре, и он и ја онда попијемо по гајбу пива. А цео дан док тако радим пијем ракију уместо воде. Давно је то било, кад сам ја био велики. Тад ме се и тата плашио, а мама је стално морала да купује желе-зеке кад иде у продавницу јер се и она плашила.
Онда смо се ми преселили у град, и продали тај трактор, и тата ми је купио компјутер, пентијум петицу. Могао сам да играм сваку игрицу и да пуцам у оне кокошке што иду. Тад сам имао и по пет девојака, јер девојке воле велике, и ми смо се тако играли по цео дан на мом компјутеру. Тако је једном дошла Тијана, и ми смо се ту зезали, и онда је она села поред мене и ја сам јој случајно додирнуо колено.
Знате ли ви какве ноге та пичка има? Па не знате, нормално да не знате кад сте балавци од шес' година. Брале, а буља сева само тако у оној сукњици, то не да се јебе, него се тресе све у шеснес', ако ме разумете, хехе, а није имала шеснаест, него деветнаест година. Мислим, да макар рестартује сат с километражом некако, оно би људи женили на кеца, таква баш! И ја је ту ухватио четири дана, шест пута дневно брате, кочиле ми се ноге увече од тол'ко секса, ма зло. А она - незасита! Па ја мислим да ћале није прод'о онај трактор да је не би ни џон диром задовољио.
А онда сам се поново смањио, и једва чекам да опет порастем, јеб'о те трактор с педалама да те јеб'о.
Дефиниција за такмичење.
Реченица којом је Одисеј питао Пенелопу шта је она паметно радила док се он млатињо са киклопом.
Пенелоп, ти си уживала, боли те курац.
///// Ove godine sam proveo letnji raspust mnogo lepše nego prošle. Baba Stana iz Nemačke nam je kupila Soni.
///// Baba Stana je tatina tetka. Žena tamne farbane kose, braon očiju i kupila nam je Soni. Dobili smo dva džojstika i nekoliko igrica. Ja i moj brat Zoran smo igrali non stop. Jedan dan Zoran je hteo da igra Drajvera a ja sam hteo Teken. Nismo mogli da se dogovorimo, onda sam ga grunuo nogom u stomak kao Jošimicu kad uradi kombo i izbio mu vazduh. On je počeo da plače i onda me je tata tukao. Zoran je mali, ionako kad igra samo priteže dugmiće jako, dere se i ne zna šta radi. Sutradan smo se pomirili i dogovorili da igramo Kreša, pustio sam njega da bude beli medved, a ja sam birao tigrića. Ovo leto je bilo još po nečemu posebno, Milica me je poljubila u obraz. Milica je devojčica smedje kose, krupnih crnih očiju, i to je bila moja simpatija. Dosad me nikad nije primećivala kad se igramo u parku, ali ovog leta jeste. Pitala me je ispred zgrade može li da odigra jednu šemu Sonik Hirouza. Ja sam rekao da može ali da me poljubi, i to se i desilo. Tih dana tata je puštao Mileta Ignjatovića na kasetofonu po ceo dan, a i ja sam voleo da ga slušam dok igram Mortal Kombat. Najviše sam voleo kad pusti Na putu za ludilo, a ja uzmem Liu Kanga i deljem sve redom bar dok ne stignem do princa Goroa, on mi je bio težak baš. Posle smo otišli u selo. Deda Jovo, tatin tata, je pao sa traktora i slomio šest rebara pa je trebalo da se pomogne u selu. Mama kaže da je bio pijan ko letva, a baba da ako prekostane da će da ga ubije vilama. Deda je bio čovek sede kose, i crnih očiju, malo punije gradje uvek me je likom podsećao na Heihačija iz Tekena. U selo nisam poneo Soni, bilo je dosadno tih deset dana, često naveče sam zamišljao kako prelazim level u Fajnal Fantaziju. Posle sam došao kući i počela je škola.
///// Leto sam proveo lepo i nadam se da nam sledeće godine baka Stana doneti jedan džojstik jer nam je jedan crkao, a ne one Ekšn menove ko lane.
Definicija pisana za takmičenje Pačija škola
израз којим ћале,деда,стриц,ујак,комшија или неко десети почиње свој монолог како је мувао по 10 риба на дан,висио са ортацима до јутра и сл.уз врло често прекоревање судбине и данашње омладине.
Fraza kojom počinje višečasovni ćaletov monolog, ili nekog njegovog prijatelja kojim vas ulove i uvuku u faktorijel smaračine na kvadrat.. I onda nekoliko svetlosnih godina slušate priče o "Sloveniji, Ruški, i poručniku Milankoviću"...
Hiperbolom prožet povik frustrirane žene kojoj je dokundisalo da čeka.
Kao što svako zna, pa i ja što sam imala dvojku iz biologije, dečaci mogu da plode do kasno u godine, dok je kod devojčica situacija nešto drugačija. Dok ima jajašaca, ima, kad nema, krećeš da se znojiš i puhćeš, što simboliše kraj tvoje karijere kao ženke. Zbog toga je jako bitno da godine u kojima imaš jajašca potrošiš pravilno, a ne čekajući nekog kretena na nešto.
- Ušla sam u menopauzu čekajući da raskineš sa onom maloumnom rospijom i sad si našao da me zoveš pijan u četiri ujutro i kmečiš tu nešto. Ma teraj se bre Svetislave u pičku materinu. klik
Vrhunac izgubljenosti, ili usamljenosti, šta ko voli.
Moj otac je uvek govorio: ''Sine (da uvek me zove Sine), ako vidiš čoveka da priča sam sa sobom, ili je lud, ili pravi kuću''.
Istinit događaj.
1993-a godina, moja porodica pravi kuću, a hiperinflacija.
Tetka, teča i majka sede na spratu na nedovršenoj terasi, puše i ćute.
Kao kroz maglu im se po ušima provlači nečiji šapat.
Moj otac sedi sam u prizemlju, sabira se i presabira i raspravlja sam sa sobom: ''Nemam... pozajmio i od njega... treba mi još toliko... nemama, a treba...''
Kuća je, naravno, napravljena, dugovi su vraćeni, ali nema te sile koja može da vrati mom ocu godine života koje je izgubio 90-ih od silnog nerviranja.
Dovoljan razlog da Piroćanac stavi sve priloge u pljesku
Kada pitate dva čoveka o nečemu, dobićete više od dva mišljenja. Na toj osnovi je stvoren Vukajlija. Rečnik slenga i idioma.
Kompjuterska Biblioteka · 7. Maj 2009.