
U mnogim porodicama ima uprljanih gena od vajkada, i uvijek je narod gledao prvo koga ženi a onda za koga udaje. I jebi ga, smeta svakome da mlada ima brata sa tri noge, nedaj bože patuljka ili ludu majku. Pa zamislite luda tašta da postoji,mislim stvarno.
Pero: Mali ti radi kako hoćeš ja ti se ne miješam u tvoju rabotu al ne preporučujem ti onu malu Slavkovu, Slavko ima stričeve bože sačuvaj male zajedno imaju metar, nej valjda da tvoje dijete takvo bude.
Sin: Stari ne mrsi muda, ja sam pitao Milenu lijepo mi rekla kad su bili đeca imali su temperaruru pa pregoreli i ostali mali.
Pero: sine tu je pregorio gen, ili sijalica pa došao toma palčić te ih pravio.
Zet: Dobardan gospoja, vi divni tak sve damo, ja fakultet dizajn, političke nauke,kupit stan, gentelman, takva potodica, ja voljeti vašu kćer.hehe
Tašta: lijepo cvijeće sadim, onamo ispred rajskih vrtova, na glavi ruzmarin sreće i voz me lupiti neće.
Zet: Dušo šta ti dođe ovo parče budale majke ti?!
Djevojka: eh da znaš kakva je moja mama bila dama, svi se za njom okretali, nego eto tata umro ona dobila moždani i od tada ne može da dođe sebi.
Zet:jes pa jes i Toma se iskrivio kad je Šešelj zaglavio zatvor, nije bre blesavi rođeni i on i tvoja mater!
Kategorija: višeznačni idiom
Podvrsta: hm, nisam baš siguran. Možda “humanitarni”, najposle “sportski”. Nije “seksualni”, to definitivno...
Upotrebna rasprostranjenost: za početak Srbija, za njom i ostatak plave planete
Značenje:
a) pomoći nekome da izađe iz finansijsko-poslovnog problema, uleteti kintom, dati kome novčanu injekciju, zalegnuti.
b) odnegovati nekoga tokom bolesti i pomoći mu da ozdravi
c) vrhunskim sportskim potezom oduševiti masu na tribinama i naterati istu da ustane sa svojih sedišta.
Definisao: 58690 ( kol'ko sam fer, 'nači, ne verujem!)
Način definisanja: Žargonaut stil
Da li me je blam načina definisanja: malo
Mesto definisanja: raspali internet centar u turskom delu grada, Berlin.
Lični komentar: Srdačan.
a)
– Šefe, traži te jedan glavonja...
- Ma, jesam ti rekao da takve nikada ne puštaš u kaf...Ooo, Veljo, ti si! Kako je, prijatelju, izvoli, sedi, popi piće...
- Alo, bre, majmune! Nisam ja ovde došao da pijem tvoje bućkuriše već da uzmem kintu koju sam ti zajmio! ‘De su pare, je li?!
- Slušaj, Veljo, ti znaš koliko sam ti ja zahvalan što si me podigao na noge i to, ali moraš još malo da sačekaš. Biznis se još razvija, stičem mušterije, ovo-ono, ma znaš već...
- Dobro, dobro, razumem...samo...Ako za maksimalno metar dana ne budem nazad dobio svoje pare, isto tako k’o što sam te digao na noge ima da te dignem i u vazduh, i to sve zajedno sa kafićem, ščuo?!?!
b)
– Brate, šta još radiš sa onom Svetlanom, keve ti?
- Ćuti, jebote, da nije bilo nje ’naš kad bih ozdravio od nejebice, xexexe...
- Digla te na noge, a?
- Taj neki rad...
c)
– ...dribla jednog, dribla drugog...izborio se za poziciju za šut....i KAKVA TROJKAAAA!!! Miloš Teodosić je podigao publiku na noge i Srbiju do najvišeg mesta na podiju...
- E, brate, što si Duško Korać, keve ti? Ae, bolje baci to sranje da se ispišem...
Odjeb kada žensko proceni (ili nedajBože čuje!) da sa tobom kao trsiteljem ne treba gubiti vreme.
-Kafana u Srbiji, stigla nova čistačica, gazda od šezdeset i kusur godina je gleda otpozadi kako riba patos dok joj se guzica trese-
-Uh ćero kako ti to radiš... Aj završi sa tim, pa idemo gore na sprat, stoje mi neke pare viška mogla bi da dobiješ duplu platu ovaj mesec.
-Beži bre matori u pizdu materinu, kad bi te zajašila skapo bi podamnom. Slab si ti kalbar za mene.
-E moje dete, ja sam bre jebo kobilu šest tovara ima, a za tebe da budem slab kalibar... Ako, ne moraš.
-Kasnije-
-Zamisli, pitala me drtina da mu dam malo još se hvali kako je on neki jebač a duša mu u nosu, ima šeset kila sa sve krevetom.
-Hihihi, pa ti ne znaš...
-Šta?
-Prošle godine kad ja pao sa traktora pa bio u bolnici, sestre sa svih odeljenja dolazile da mu stavljaju kateter samo da mu vide kurčinu.
-Stvarno?
-Sad i smeš da mu daš jer mu se ne diže najbolje nego se pakuje ko majstorski metar, ranije je mogo da te pocepa skroz...
-O jebemti... Odo ja gore, a ti pripazi na radnju.
Budala, ako je suditi narodnom verovanju. Čovek koji ovo čini krajnje je nesposoban i na njega se računati ne može u ozbiljnim životnim situacijama. Budala.
- Đole, igramo u nedelju protiv Upaljača iz Donjeg Strehovca, fali nam jedan. O'š da pomogneš ekipi?
- Kupim šljive u nedelju. Šta vam fali da igrate desetorica?
- Fali nam brate, igramo za ostanak u Trećoj regionalnoj. A i ti naš'o da kupiš šljive na crveno slovo...
- Jebiga. Nego, što ne pozoveš Milenka, on je igr'o za ekipu onomad, nije bio loš.
- Ma kakav bre Milenko, ne zna on oštro d'igra, pa čovek i dalje iz fabrike dolazi praznih ruku, beskoris'an ti je on k'o umnjak.
- Vala nije se promenio po tom pitanju, a mog'o je celu kanalizaciju da napravi za džabe da je po metar cevi donosio svaki dan kući.
*
- Ženo, daj de' nešto da pojedem, crkoh.
- Kuku Milovane, pa zar nis' bio na sa'rani?!
- Jesam, al' se zarakijah za pokoj duši i nestade sva hrana.
- Pa zar na mrsni dan da se zgroblja vratiš gladan, Milovane, bolje da si ost'o gore, u grob ćeš me oterati!
- Pa ionako sam išao da pokažem da sam veći čovek od njega i da mu ne zameram zbog međe i da ljudi vide da sam mu oprostio što nisam prič'o s njim dvan'es godina.
- I da jedeš jer ništa u kući nemamo! Sad jedi lonac.
Bez imalo rezerve davati sve od sebe. Svojski se truditi oko nečega. Iznova i iznova pružati svoj maksimum, što bi rekli srpski atletičari. I kao što to obično i biva, sagoreti pokušavajući...
- Pobogu, sine, kad ćeš više da se latiš te knjige i počneš dučiš za ispite?!
- Smaaaraš, kevo...
- Što se, bre, ne ugledaš na svog oca 'mesto što tu bleneš pred kompjuterom po vasceli dan?! Pa, on je u tvojim godinama izgarao i izgarao od učenja i vid' dokle je dogurao danas!
- Znam, kevo, al' ja već znam da pijem, ne treba mi faks za to...
---------------------------------------------------------------------------------------------------
- Zdravo, ženo, šta ima da se jed...
- A evo i ovog skota! Nema ništa, snađi se...
- Ma, kako "nema ništa", krv ti jebem usranu?! Ja, bre, ceo dan izgaram na poslu da bi zaradio za tvoje šminke i cipele a ti ne mo'š jedan pišljivi ručak da spremiš?!
- Znaš, Milovane...Žene nisu ničije robinje pa da moraju da spremaju, kuvaju i šire noge kako i kada se kom muškarcu ćefne! Ako nisi znao, ja...MI! imamo neka prava i dosta mi je više tog vašeg muškog šovinizma i...
- 'Sti opet pričala sa onom usedelicom od prekoputa, a? Ili sa onom lezbačom sa petog? Nema šminke metar dana!
-----------------------------------------------------------------------------------------------
- I, brate? Si uspeo konačno da smuvaš onu malu?
- Ma, sve sam pokuš'o, brate, al' džaba! Riba je teži slučaj nego što sam mislio...I na večeru sam je odveo, i cveće joj kupio, i narukvicu od dva soma, i vozio je gde je htela, i trpeo njene jebene drugarice...
- Uuu, jebote...Si se opr'o prethodno, tebra?
Muški je izbor da li će da meće ili da ga se deda sa nebesa stidi.
Nije nepoznato da muška čeljad rade sve zarad onog malog što sija, ali ovo je ono kad se pretera.
Ova fora nije u startu osuđena na propast, teško se izvaljuje, donekle je i delotvorna, jer njom svoju nesvesnu žrtvu odvajaš od ostalih mužjaka u krdu, a da ona misli kako joj ti u stvari činiš. Čak te i njene drugarice gotive, jer si, Bože moj, dobar momčić. Ha, ćurke glupe. One nisu svesne da si ti vuk u jagnjećoj koži i da si već na samom početku namastio ražanj... he, he...
... jaoooj, Una... kako je sladak... Bože, prilazi mi... jaoooj... upiškiću se!
- Vuk, sam za sebe: Deluj, smuđu! Ovaj, ako dve reči progovori, odvede je u svog novog Audija... ha, ha... Audi, moj mu naudi... Bože, ja se još sprdam, a on je na metar od nje ... Anči, sad igraj sa mnom, da vidimo kako će da se ponaša... meni se čini da je to neki mamin sinčić... ako zaplače, nije za tebe... Au, majko moja... kako da ga nateram da zaplače?
- Ali, ovaj je presladak... vidi mu oči...
- Jebeš oči... u'vati me oko struka i natačinji se... ovaj, ufff... prilepi se za mene... to sam 'teo da kažem...
... glavati majmun vidi da je izigran, okreće se i odlazi u mrak...
- Jaoooj, pa tačno sam znala... uvek se neki metiljavko uhvati za mene... sva sreća, pa imam tebe da mi uvek pokažeš pravi put...
- Vuk, sam za sebe: Tako je, pacijentu... odjebi! Tri godine se mlatim, a ti bi za jedno veče da rešiš stvar...... khm, rekoh ti ja... a sad ga blajvi... ovaj, ohhhh... a sad ćemo da šinemo po još jedan Mojet, jeb'o ga ćaća!
Označava ne baš tako dobru životnu situaciju koja je nastala kao posledica okolnosti na koje nismo mogli da utičemo.
A: Dobro Bože, evo sredio sam nekako preko hipnoze i suvog lišća od vrača da se čujemo na kratko pa makar iz podsvesti. Par pitanja samo, može?
Bog: Požuri mali, čekaju me likovi iz Vaseljenske poreske uprave zbog neke starogradnje planeta, tamo počela da curi pamet previše, izgleda da su i oni provalili internet pre vremena. O čemu se radi?
A: Ja razumem da sam crnac, jebiga zadesi se, šta da mu radiš. Kapiram i da je OK što sam gej, šta znam to je sad moderno. Ajde da prođe i to što sam kepec, metar i lešnik visine, jebiga ne može svako da bude ko Kirilenko. Ne bunim se ni zbog toga što sam rođen u Kongu, gde nema ni struje ni vode, pa jedem samo kamenje i majmunsku balegu. Ali tebra Bože brate, što mi ne dade makar jednu ruku da drkam ko čovek, nego ovako moram da ga mećem u mravinjak, svako malo mi muda nateknu od ujeda onih žutaća? Čime sam ja to zaslužio, čime?
Bog: Ne kenjaj mali, ionako nećeš još dugo, spremam ti neku rakčinu creva ima da se obraduješ. Šta da ti kažem, loše karte, čekaj drugu ruku.
Jutro nakon nečega što si siguran da je počelo kao pijanka
Ustajes bez apsolutno bilo kakve ideje kako si sinoc došao kući. Boli te glava i jos jedno metar oko nje. Ustaješ da odeš do WCa. Nakon brzog bacanja pogleda po sobi zaključuješ da nemas pojma gde si. Prisećaš ce nekih molitvi koje si učio u osnovnoj školi i počinješ da se moliš svim bogovima koje znaš da su te sinoć zadržali te da nisi 'ebao TO što je u krevetu pored tebe. Nekako skupiš svoje stvari ili bar ono što ti je dovoljno da izadješ vani i pobegneš glavom bez obzira. Dolaziš kući, obavljaš po WCu sve što treba, praviš kafu i sedaš za komp nadajući se da će ti neko na chatu reći šta si radio sinoc. Pališ fejs i vidiš friend requestove od 4 kineza, dva turka i dve nečega što bi trebalo da budu ženske osobe. Napokon nalaziš nekoga na chatu. Nakon brze konverzacije saznaješ da apsolutno niko ne zna gde si ti bio sinoc jer si oko 1 otišao do WCa i nisi se vratio. Jedina svetla tačka u celoj priči - kolega ti je poneo jaknu iz kafane. Nakon ovakvih večeri se zaklinješ sam sebi a i većini bogova koje poznaješ da više nikada nećeš piti.
Elem, kao što je veliki Karl Line uradio klasifikaciju živih bića tako je naš seljak,u naletu inspiracije, uradio klasifikaciju životinjskog fecesa. Pošto domaće životinje variraju u svojoj anatomiji, fiziologiji i prehrambenim navikama tako varira i njihov izmet kojeg proizvode u velikim količinama. Primarni faktori klasifikacije su oblik, miris, okus, količina i agregatno stanje fekalnih masa. Kao i u svima granama seljačke nauke, ne postoji koncenzus o nazivima tako da nazivi mogu da variraju od regije do regije, od sela do sela. Međutim, sve životinjski nus produkti se mogu podjeliti u tri velike grupe.
Balega
Produkt krupnih preživara kao što je govedo. Karakteristike balege su opor miris (naročito kad je vruće) i velika masa. Uglavnom je u čvrstom agregatnom stanju mada može biti i u tečnom. Balega u tečnom agregatnom stanju je znak da govedo jede previše zelene trave.
Brabonjci
Produkt sitnih preživara kao što su koza i ovca. Ima oblik malih kuglica. Slabo se primjenjuje u poljoprivredi međutim može da predstavlja opasnonst ako se na livadi igra fudbal. Brabonjak je vrlo sklizak a zbog svoje male zapremine vrlo lako se sakrije u travi tako da to može da dovede do toga da se igrač oklizne i složi kao metar drva. Naravno, pad je obavezno praćen spominjanjem religijskih i političkih figura u negativnom kontekstu.
Fuškija
Izmet od konja. Zašto se izmet konja zove fuškija a ne balega ja ne znam. Uglavnom, za transport fuškije ti treba oružani list jer kad se osuši možeš čovjeka da ubiješ sa njim. Fuškija je najčešći oblik izmeta kojeg vide stanovnici gradova jer vrlo često seljaci siđu u grad sa konjem i konjskim kolima. Konj se tada pristojno isfuškija (stručni naziv za defekaciju) nasred ceste a automobili to onda propisno razmažu po cijeloj varoši.
Ono sto uvek može da izvuče ubicu u Americkim filmovima kada svi dokazi ukazuju na to da je kriv, naravno uz pomoć njegovog vanserijski talentovang advokata koji svaku rec i odredbu zna napamet. Ali bogami i kod nas ove rupe mogu posluziti da se ionako bušan zakon izigra i zajebe!
Jednom coveku su oduzeli vozačku dozvolu nakon što je vozio 180 km/h na
mestu gde je znakom zabrane stojalo da je max dozvoljena brzina 70.
Nekoliko dana od oduzimanja dozvole obratio se sudu sa sledećom molbom:
Poštovani Sude!
Dana 02.03.2009. godine sam stvarno kraj puta video neki okrugli
znak sa crvenim krugom u kome je na beloj podlozi stajao broj
sedamdeset, ali pokraj tih brojeva nije stajala nikakva oznaka koja
označava mernu jedinicu na što se taj broj odnosi. Kao sto i sami znate Srpski zakonik je Ukazom o proglašenju Zakona o mernim jedinicama iz
1993. godine (NN 58/93) proglasio da su merne su jedinice
određene na temelju međunarodnih ugovora koji obvezuju Republiku
Srbiju i da su u Srbiji zakonite merne jedinice SI sustava. U toj uredbi
piše da je mera za daljinu metar, a mera za vreme je sekunda.
Izvedenica za brzinu je jedinica daljine kroz vreme. Ne mogu
zamisliti da radnici Ministarstva unutarnjih poslova krše jedan od
temeljnih Zakona u Republici Srbiji. Dakle, ako kod znaka nije napisana merna
jedinica za pretpostaviti je da se radi o meri koju je Republika Srbija međunarodno
prihvatila i Zakonom ozakonila. Tako sam ja, cenjeni sude,
pretpostavio da se radi o 70 m/s, odnosno nešto više od 250 km/h. Kako
sam ja vozio samo 180 km/h što je daleko ispod dozvoljenih 70 m/s (252
km/h) molim da mi se vrati vozačka dozvola koju su mi ,,revnosni,, prometni
policajci bespravno oduzeli.
Obično se misli na psa vezanog lancom, koji u toj situaciji pokušava sve da bi se izborio za malo slobode, pa čak i pokušava da grize taj lanac ne bi li ga pokidao i došao do onoga što želi da uradi ili dohvati, ali nažalost jedino šta uspeva je da sjebe zube. Kada se radi o ljudima pojam grize lanac se koristi kada je neko besan ili ogorčen na trenutnu konotaciju stvari ali jedino šta može da uradi jeste da se naljuti iz sve snage i da nemo posmatra sa strane kako se sve odvija.
Državno preduzeće, peti mesec uzastopno kako nema plate, razgovor ogorčenih i ozlojađenih radnika:
- Majku im njihovu, dokle misle da nas karaju u zdrav mozak, alooooo pet meseci bez plate, šta bre oni misle breeee EEE? Nemam detetu za školu da dam za užinu, ima da im odem u kabinet tamo da ih poslažem kao metar drva sve, majku im jebem da im jebem majku svima!!!!
- Alo bre Drago, ne grizi lanac, smiri se koji ti je očin 'oćeš da te čuju kako pričaš pa bez posla da ostaneš nesrećan ti? Mani se deranja, nego aj cepni jednu ljutu, biće plate već od nedelje, načuo sam nešto!
- A jel? Ee pa ako je tako sipaj jednu pa nek ide život, jebaćemo im majku onda od nedelje ako ne bude plate!!!
-----------------------------------------------------------
Diskoteka, subota uveče:
- Alooo vidi bre Milicu moju bivšu, fuksetina jedna žvalavi se sa onim kretenom Perom, ima da odem tamo jebaću im sve po redu obome!!!
- Daj smiri se, šta grizeš lanac majmunu jedan, ostavio si je pre devet meseci i sad peniš kao nešto. Nego aj do šanka da ti objasnim nešto!
- Šta bre da mi objasniš?
- Ma vidim stigao vinjau pa reko da te umirim s jednim, vadi taj lanac iz usta i ajde sa mnom za šank!!!
Nekako je priroda odredila da se većina muškaraca ponaša drugačije u ženskom društvu... onoj manjoj grupi veliki pozdrav i 'alal vam kurac! 'Ajd odma' da se izvinim i ženskom delu na upotrebi ove reči, al' morate se složiti da sam u pravu. Jeb'o ti tog muškarca koji se zbog prisustva ženskog društva ustručava da se počeše po mudima, pljune ili menja zvono telefona sa Lepog Miće na Advanture Club Mix 2013. Dobro, proseravam se i ja. Ne treba baš sad da bukvalno izvadiš muda na astal i kažeš "Izvin'te pičke, al' mora se počešem, zajeban mi bio brijač, pa malo pecka".
Užasno je to što se svaki, gotovo svaki muškarac odjednom pretvara u epicentar svih ovozemaljskih zbivanja. On potpisuje auto pod ručnom u sred Kneza Miloša, on bije trojicu likova iz obezbeđenja, najjače pika fudbal na male goliće, hvata kvotu sedamstodva'es' na hiljadu dinara, gazde svih lokala ga poznaju. Užasan jedan proser.
On misli da može sakriti da ne sme da uzme ćaletovog keca, osim u slučaju kad babi pozli, pa treba da je odveze na interno, fudbal nije pikao od zabavišta, jer nije lud da igra kad će svakako da visi celu utakmicu na golu, jer za drugo nije.
Takve tipove je najbolje ne dirati. Njegovo samopouzdanje je visine Beograđanke, a svaki pokušaj da ga osvestiš i vratiš u stvaran svet je na početku propao. Uvek su u stadijumu klinačke kurčevitosti, njihove žvake prolaze kod klinki u proseku mlađih šes' do sedam godina. Jebiga, nešto ne mislim da bi zrelija devojka pala na njegovu priču da je bežao Interventnoj u kumovom Bemveu osamdes'deveto godište. No, ne treba se obazirati. Njega će surova istina ovog sveta udariti dovoljno brzo.
Uglavnom, da ne palamudim previše. Takvi momci nisu svesni da sa svom tom pričom, (nazvaćemo je blamiranjem), u svakom slučaju neće jebati, ako im slušateljka nije unapred okačila znak štiklir da je može spavati. I to samo u slučaju da popije više alkohola nego što njen mozak može podneti.
-Jaooo, evo je Marina... ček' idem da joj se javim...
-Daj, krelče. Ostali nam još penali, koji ti kurac?
-Ma zajebi me bre... na nju se ložim još od srednje.
...Tamo daleko, misle da ih ne čujem...
-Ćao, Maki! Nema te u starom kraju, hehehehe, 'naš tu pesmu?
-E, ćao Filipe. Jebote, jesi se promenio. Ne slušam tu muziku, tako da ne znam...
-Ne slušam ni ja, nego jebiga. Uvezao mi teča neku Iks Peticu, pa ono, išla na radiju...
-Pa, što ne promeniš?
-Ma, nemam vremena... znaš, uglavnom vozim stodva'es' kroz grad, pa i ne obraćam toliko pažnju šta je na radiju...
-Khm, pa lepo... još uvek igrate mali fudbal?
-Ma, zvali me ovi. Ne mogu bez mene, jebiga, godinama sam trenirao u Ofki, pa ono, znam cake, hehehehe... Nego, jesam ti rek'o da počinjem da radim u Delti? Ono, najbolje sam uradio test iz engleskog, pa me primili za jako bitno mudo u firmi...
-Ne, nismo se videli bar pet godina, kad si mi mogao reći?!
-Ma, da... ono, nije loše. Plata dve 'iljade evra, službeni auto. Dali mi da biram...
-Lepo, lepo. Imaš neku devojku? Čula sam da te ostavila Tamara... šteta.
-Pa, nemam... mislim, imam ja kombinacije, ali hoću da se skrasim... 'ajd negde na kafu?
-Nemam vremena, ali ćemo ići jednom prilikom. Moram do dečka... Jebiga, on nema nešto para, nema svoj stan, živi sa roditeljima, ali zato ima kurekanju dva'es' santimetara, pa ga riba ne ostavlja zbog njegovih deset... hahahaha, paore!
...Vraća se nazad k'o popišan ker...
-Hahahahha, 'ajde fudbaler sad se naguzi, odrasmo te u deset-devet. Gađamo sa metar i po, jeb'o si ježa sad...
Definicija za Mizantrophy
Sveti gral za dobijanje posla. Naravno, niko ga nikad nije video, ali su ga svi čoe'ci na mestu dobijali. Što deblja koverta to više mesto.
Žare: E brate, 'desi nisam te video metar dana? Nema te k'o mršavog popa, šta je s' tobom?
Goci: Nisam ti pričao upao sam u Gorenje, kao šef pogona, 'ladim jaja, samo kad je neka frka svratim i tako...
Žare: Ti šef pogona? Daj bre nemoj da me ložiš! Pa kako bre, bez ljutnje, al ni srednju nisi završio? Ja teglim gajbe d' izvineš k'o Slobin sin, samo nikako da se obogatim, ako me razumeš...
Goci: Ma znam, u pravu si, nema šta...al' sam se snašao kod komisije...
Žare: Sveti gral?
Goci: Taj rad.
--------------------------------------------------------------------------------------------
Naravno, osim ako nije plava koverta:
Ćale: Sunce ti ne jebem žarko, ko je ovo primio pisma 'mesto mene?
Ćer'a: Ja sam tata, rekao je da mora danas da se uruči!
Ćale: Pa što plave, jesam te učio ne primaj plave nipošto! Da vidim...gospodine Jovanoviću, bla bla...tuk'o se s' milicijom pijan?! Ma ovo je neka greška...izlup'o kola Vuku Radivojeviću? Ma ovo mene neko zeza! Sine, odi der 'vamo!
Milan: Reci, šta je bilo?
Ćale: Šta je ovo, kakvo je ovo pismo stiglo na moju adresu? Da ovo nisi ti vršljao po gradu bem ti oca ludog!
Milan: Lažu ćale očiju mi! Lažu đede mi mog!
Ćale: Ti ćeš stablo Jovanovića da brukaš 'bem ti trunje! Izlazi iskuće da te moje oči više nisu viđele!
Jeftini kanditorski proizvodi čiji rok upotrebe prevazilazi rok trajanja (ponekad i do 2 godine u zavisnosti od vrste i proizvođača). Ono što je zanimljivo u vezi ovih proizvoda jeste da se oni u većini slučajeva ne konzumiraju već, neutvrđenim ritualima primopredaje, kruže između porodica i osoba od interesa na razičitim svečanostima tipa slave i rođendana kao znak pažnje. Međutim glavni razlog je niska hranljiva vrednost, u nekim slučajevima nejestivost i generalno odvratan ukus. U slučaju da neka neupućena osoba ipak otvori gore pomenuti proizvod , isti će ostati u zdelici sledećih 3 meseca, "da se gosti posluže".
-Slava (drugi dan)
Mlađi brat : " UUUuuu vidi kol'ka je bombonjera što nam je kuma Gospava donela. Metar duga.
Keva : Ne otvaraj to...
Mlađi brat : "Al' samo da probam jednu!"
Keva : "AMA NE OTVARAJ! Šta piše iza jel iz Turske. Aaaa znala sam. Ccc. Pa bolje da mi je dala tih 30 dinara. Neka neka, dobiće ona ove praline sledeće godine na Svetog Nikolu.
-Rođendan (dan posle)
Sestra : E 'el mogu da probam ove praline. Jesi ovo dobio za rođendan.
Ja : Ne, to stoji od slave. Nemoj dzabe da otvaraš, gov** k'o gov**. Žali bože para što su dali na to.
Sestra : Ma ja ću ipak da probam.
/otvara kutiju i jede/
Sestra : Ovo okolo kao da je tamna čokolada, doduše, nekako nema nikakav ukus...
Ja : Aha, tamna čokolada, da, čekaj da dođeš do sredine.
Sestra : Uf šta je ovo zeleno kiselo ... raspada se u ustima .. kao pesak ... fuj...
Ja: Gov** , rekoh ti.
Osamdeset i tri (83) dana od rođendana:
Otac : Bacaj više ova gov** sa stola , stoje ovde pola godine, vidi, nešto se belo uhvatilo po njima, buđ neka! Ivana, BACAJ OVO ODMA...!
Sestra : Koliko se sećam pisalo je na ambalaži da je to belo kristalizacija šećera i maslaca usled temperaturnih varijacija, i da je savršeno bezbedno za konzumiranje.
Otac : KRISTALIZACIJA KRASNIH K*RACA, bacaj ovo , 'oćeš da se neko otruje!
Keva : Neka čoveče , šta ti je, nek stoji , kad dođu gosti da se počaste.
Popili su oboje po ćušku dok su prelazili preko praga. Već je bio mrtav pijan ,nosio je treger majicu sa flekama od hrane koju je jeo poslednjih mesec dana.
Svaki put nakon ulaska u kuću dobijali su sledovanje batina,većinom bez ikakvog razloga. Vadio je stari kabl od pegle njime tukao Zorana.
Gocu je samo šamarao, ona je devojčica i prema njoj je zato blaži kako im je govorio.
Mi, deca , smo mogli da čujemo po koji vrisak koji je dopirao iz njihove kuće i uspevao da nadjača turkoidne melodije. Sutra dan u svlačionici bi videli posledice „tatine ljubavi“ na drugu iz razreda.Bili su to mrko plavi podlivi po celom telu u obliku kabla. Imali smo samo deset godina , ali svima nam je bilo jasno šta se događalo. Znali smo da ne treba postavljati nezgodno pitanje:
„Šta ti se desilo?“
On se zvao Zoran, a njegova godinu dana mladja sestra je nosila ime Gordana, al’ smo je svi zvali Goca. U naše dvorište su se doselili pre par godina iz nekog sela u blizini Beograda. Živeli su tu bespravno kao i mi i naše komšije. Oni su delili predratnu kuću ,a moja porodica je živela u pomoćnoj kućici koja je pre rata bila namenjena posluzi. Niko nam nije mogao ništa, jer su i posluga i vlasnici pomrli i nisu imali bližih rodjaka koji su mogli da polažu pravo na nju, a država nije ni najmanje marila za to.
Ceo plac sa kućama i dvorištem je užasno oronuo. U dvorištu nije bilo ni jedne jedine biljčice osim par suvih ostataka nekadašnjeg žbunja koji su tako stajali od kad znam za sebe. Zimi je nebetonirani deo postajao prava kaljuga. U svakom uglu se nalazio raznorazni otpad, stare stolice, raspala kolica za pijacu, zarađali bicikli,pokvarene rolšule,roštilj....
Sunce je dopiralo do dvorišta samo u podne, svuda oko su bile višespratne kuće, tako da je mamina rečenica- „Ovde živeti je mrak.“- imala bukvalno značenje. Na ovom mestu je raslo petoro dece, nikome se nije svidjalo što živi ovde, al’ niko od nas nije imao dovoljno novca čak i da pomisli na kupovinu stana. Stare komšije su odavno ostale bez posla,pa su prodavali farmerke na Bulevaru, moji su radili u državnim firmama za mizerne plate. Žena pijanog komšije je radila u školi kao tetkica za minimalac, dok je on radio u građevinskoj firmi. Oboje su imali završenu samo osnovnu školu.. Moji su ih često ogovarali sa drugim komšijama i stalno se provalčila ista priča-„Kako neko može da napusti svoje imanje i da dodje u grad i jedva uspeva da prehrani decu? Kako je to nekom bolje?“
Svaki put kad mi se Zoranov tata približavao podilazila me je jeza, jedva sam izgovorao -„Dobar dan ,čika Rašo!“- da ne zamucam.Samo bi prošao pored mene ,a zatim je sledio udar vonja sačinjenog od znoja i „Baltik“ votke. Sem na gradjevini komšija Raša je privatno radio i kao vodoinstalater i ako nije imao potreban zanat. Moja majka ga nije podnosila ,a ćale je uvek bio ’ladan. Mislim da je jedino mog oca voleo od svih nas u dvorištu, možda ga je više voleo i od rodjene dece. Tata ga je zvao uvek kad bi nam crk’o bojler ili veš mašina. Retko je uspevao da obavi posao kako treba.Posle zahvata na mašini ili bojleru ostajao je ceo dan u našoj trpezariji , ćale ga je nalivao pivom i rakijom , a za to vreme mama nije napuštala spavaću sobu. Čini mi se da je izbegavala čak i odlaske u toalet. Ja sam ponekad sedeo sa njima i slušao njegove baljezgarije, postajale su sve gore i gore kako se povećavala količina alkohola u njegovom organizmu. Posmatrao sam ga satima kako ispija pivo ili neki drugi alkohol, moja usta su bila otvorena samo što mi bale nisu curile , jer mi se činilo kao da sipa u kantu svu tu tekućinu a ne u sebe, kao da je imao crevo koje nema prepreka do njegovog stomaka. Jednjak, dušnik ništa.
Retko smo napuštali naše dvorište, tu smo se igrali sa svom decom iz okolnih kuća i zgrada, omiljena igra nam je bila gadjanje koša koji je ustavari bio krug nacrtan na zidu, nekad smo se igrali žmurke. Prestali smo sa žmurkama kad sam zgazio na zardjali ekser u šupi , pa su morali da me vode u bolnicu da primim Tetanus. Od tada smo prešli na jurcanje po dvorištu, tad smo imali 11 godina. Dečaci su jurili devojčice i obrnuto, koristili smo svaku priliku za pipkanje devojčica po tek niklim sisama. Negde u to vreme sam se i zaljubio u Gocu . Ona to nikad nije primetila, smatrala me je starijim bratom kao i Zorana.
U oklonim ulicama su živeli i stariji dečaci koji su uživali u mlatretiranju nas klinaca, najčešće se to dešavalo kad smo išli ili se vraćali iz škole. Medju njima je me je posebno živcirao jedan debeli ružni glavonja, na velikom odmoru u školi je redovno pljuvao u hranu nama klincima i onda smo mogli da biramo da je bacimo ili da mu je damo. Ako bi je neko od nas bacio onda smo popijali ćuške. Zoran je uvek bacao hranu sa pljuvačkom i popijao batine. Bilo mu je sve jedno dal’ dobio jedne batine više ili manje .
Narednih godina su se osmelili , pa su dolazili u naše dvorište i tu nas drndali. Moj ćale nije mario kad bi ga pozvao da nas brani.
Obično bi govorio: „Što se igrate sa njima ?“
„Ne igramo se mi sa njima .“ –govorio sam –„Oni nas samo maltretiraju“
„Ma, ne interesuje me .“ - Rekao bi i nastavio sa popodnevnom dremkom.
Kako je vladalo siromaštvo ne samo u dvorištu nego i u celoj državi , nasleđivali smo stvari i obuću od starije braće ili od one treće porodice. U jednom trenutku Zoran je počeo da zaostaje sa rastom u odnosu na mene, na kraju je mogao da nosi odeću koju sam ja prerastao i ako smo bili isto godište. Tokom jedne trač partije moje majke i treće komšinice čuo sam da je on zaostajao u rastu od silnih batina koje je dobijao , i valjda je iz istog razloga i Goca večito bila mršava. Koža joj je skroz bila providna, vene su joj iskakale po rukama i licu. Imala je jednu venu koja je meni bila simpatična, nemam pojma što. Nosila je stalno neke raspale haljine koje su delovale kao ukradene sa starinskih lutaka. Sa dugom plavom kosom i po nekom pegom na licu je stvarno ličila na lutku.
Nakon bombardovanja su počele sa radom i PC igraonice. Non-stop su bile krcate, zakazivali smo preko telefona. Prestali smo sa igranjem u dvorištu , stalno smo visili tamo, nije bilo bitno dal’ igramo ili ne. Sve se vrtelo oko igraonica. Počeli smo da bežimo sa časova. Jedan dan su nastavnici pozvali moje i Zoranove roditelje i rekli šta se dešava.
Zoran i ja smo sedeli za računarima kad je unutra uleteo čika Raša ,razjareni bik, uhvatio je Zorana za moj stari duks kao mačku i bukvalno ga bacio sa ulaza preko par stepenica na ulicu. Počelo je sa mlataranje pesnicama ,čuo sam njega kako zapomaže. Nisam smeo ni pogled da skrenem sa monitora, a kamoli da probam da nas opravdam i spasim njega od batina. Cela stvar sa bežanjem sa časova je bila moja ideja, ja sam ga nagovarao. Sad je trepeo batine zbog mene ,a ja sam se usrao i nisam ga spasio. Najgore od svega je što ja nisam dobio ni šljagu od moji roditelja. Zoran nije dolazio narednih nedelju dana u školu. Čika Raša je zvao razrednu i rekao da Zoran ima grip. Ja sam svratio do njega posle škole dok su njegovi i moji bili na poslu, imao je šljivu ispod oka i čvoruge veličine kamena po glavi.
Imali smo 14 godina, gledali staije dečake kako puše ispred igraonice ili dok igraju igrice. Zoran je predložio da skupimo pare i kupimo cigare. Pristao sam mislio sam možda nas neće više maltretirati starije drkadzije kad se pojavimo sa pljugama. Delovaćemo opasnije. Nakupili smo dovoljno para za Vikend i šibice, sakrili se u podrum jedne od zgrada kod naše škole. Uzeli smo po jednu pljugu , zapalili i pućkali . Mislili smo da smo naučili kako se puše cigare. Otišli smo u igraonicu i zapalili cigare pred debelim glavonjom.
Rekao je : „Majmuni mali ,šta se ložite?! Pućkate k’o pičkice.“
Izašli smo posramljeni napolje. Sutra dan smo po školi molili starije dečake da nam pokažu kako se puši. Jedan koji nas je branio ponekad od debelog glavonje nam je pokazao šta treba da se radi. U početku smo gutali dim. Konačno smo se obojica zakašljali. Uf,olakšanje ,skapirali smo. Popušili smo po pljugu ,vrtelo nam se u glavi , povraćali smo u kolzetsku šolju. Smejali smo se, postigli smo nešto ,sad će nas debeli glavonja ceniti. Ali ,ništa od toga, kad smo se opet pojavili pred njim , zavalio nam je packe uz reči : „Tako mali, a puše,ha ha!!“
Groktao je krmak ,bio je odvratan, stariji par godina od nas , virile su mu sline kao petogodišnjaku. Mrzeo sam ga više od bilo čega, a još gora mi je bila pomisao da sam nemoćan i da mu ne mogu ništa.
Jednom prilikom dok je Zoran zaista bio bolestan, došao sam sam u igraonicu. Igrao omiljenu igricu, imao sam sjebane slušalice i mogao sam čuti sve okolne razgovore.Odjedan put sam čuo ime Goca, načuljio sam uši, nisam se uopšte koncentrisao na igricu ,samo sam gledao u monitor. Razgovor je tekao izmedju debelog glavonje i još jednog lika. Debeli se hvalio kako su on i Rumeni (isto jedan od starijih drkadzija koji su nas maltretirali. Bio je izuzetno ružan i rumen u obrazima,zvali su ga i Čengele) odveli Gocu u jedan prolaz kod našeg dvorišta i terali je da im puši kitu. Krmak je kroz grktanje nastavio priču,kaže nije uspeo da svrši , jer ga je Rumeni gledao ,a Rumenom se nije ni digao.
Nisam verovao , kako bre!
Ona je tako lepa i deluje tako nevino. Zašto njima?! Zašto nije pobegla? Oni nisu ništa osećali prema njoj, ja sam bio zaljubljen u nju, nijednom mi nije prošlo kroz glavu kako mi puši kitu, maštao sam da se ljubimo i to je sve.
Onda mi prolete kroz glavu ,a Zoran? Kako da mu kažem?
Ne mogu mu reći. A, ako kažem čika Raši? On će ih ubiti od batina! Ha,ha!!! Ne ,ne onda će ona biti pokojna , ali bukvalno ne smem ni da zamišljam šta bi njoj uradio.
Neću nikom ni reći, tako sam odlučio.
Kasnije istog dana pozvao sam Zorana kod mene kući na fudbal na fuš Segi. Igrali smo do kasno uveče, ja sam skoro i zaboravio na celu priču oko pušenja i onda je došla Goca, Zvala je Zorana kući. Kad sam je ugledao kako stoji na okviru od vrata sledio sam se i ponašao nenormalno, i ovako nisam mogao da se opustim zbog osećanja koje sam imao prema njoj,ovo me je dokrajčilo ,podsećao sam sam sebe na retardiranog robota sa sve izveštačenim i ukrućenim pokretima.Ona je delovala smireno,kao da je niko nije maltretirao ili ponižavao. Nekoliko dana sam i dalje izbegavao Zoranov pogled.
Naredne godine je došlo vreme upisa u srednjne škole. Upisao sam gimnaziju,a Zoran
drvnu, trogodišnji smer. Iste godine širile su se glasine o Goci kao glavnoj „kurvi“ u kraju. Svaki dziber je izgubio nevinost sa njom. Bledela su moja romantičarska maštanja o njoj, lice joj nije više bilo onako lepo. Zoran je u medjuvremenu saznao sve gadosti vezane za sestru. Nije mogao ništa da preduzme, ostao je mali jedva metar i po. Ona je počela da se mota sa sitnim dilerima , često su je dovozili raspalim starim BMV-om, koji je vozio njen tadašnji dečko. Bio je Zoranovo i moje godište, nosio je uveliko pištolj. Jednom prilikom je dovezao krvave face. Šmrkala je kokain sa njim.
Jedno veče sedeo sam sa Gocom na ogradi i pričao i tada se pojavio taj lik sa sve Stafordom. Poludeo je kad je video da razgovara samnom, bio je patološki ljubomoran , mislim da je bio ljubomoran čak i na Zorana, što je van svake pameti. Poleteo je na mene, uneo mi se u facu i rekao „Budem li te još jednom video sa njom progutaćeš sve svoje zube!!“ Stresao sam se od straha.Prolazilo mi je kroz glavu „Samo ti je još trebalo da te unakazi razjareni niskočelac, i to bez razloga“
Izustio sam: „Takneš li me pozvaću policiju“
Odgovorio je maloumnički : „Ja sam jači od policije!
Jel ti jasno, govno malo?“
Goca je rekla : „Nemoj njega ! Nije ti ništa skrivio, poznajemo se od detinjstva, on mi je kao brat.“
Puknuo ju je u glavu i izdro se i na mene i nju : „Ti mala polazi samnom , a tebe da nisam video u njenoj blizini!!!“
Ona ga je zagrlila i pored udarca koji je popila u glavu.(redovno ju je tukao , čak više i od ćaleta. Mislim da je ćale i prestao da ih leši)
Ja sam se samo okrenuo i otiša u kuću. Neko vreme se nisam osećao bezbedno , u odlascima do škole sam se okretao, paranoisao ,mislio sam da me ovaj niskočelac prati.
Odaljio sam se od Zorana, Goci sam se javljao samo u prolazu . Išao sam u drugu školu,skroz drugi profil ljudi od onih sa kojima je Zoran išao u srednju. Moji su iskamčili preko gradskog konkursa stan sa povoljnijim kreditom. Preselio sam se u skroz drugi deo grada. Zorana sam retko vidjao. On je završio trogodišnju školu. Ja sam kasnije upisao fakultet, prolazio sam nekad starim krajem. Sretao sam Zorana pored tezge, prodavao je čarape i posteljinu. Tolko smo se odaljili jedan od drugog da nismo mogli da održimo konverzaciju ni pet minuta. Pitao bi ga za Gocu ,roditelje. Mučno mu je bilo da odgovara na pitanja o Goci. Rekao mi je da se i dalje mušlja sa krimosima.Izlazi kao sponzoruša , tretirali su je gore od kerova lutalica. Bolelo ga je što ništa nije mogao da promeni.
Prehranjivao je porodicu, čika Raša je umro od ciroze. Majka je dobijala mizernu penziju.
Prošle su godine. Jedno veče sam sedeo kući i vrteo kanale na TV-u. Čuo vest.
„ Maskirani napadač na motoru je ispalio više hitaca u vozilo koje je stajalo parkirano. Ranjeni mladić(M.H.) je prevezen u Urgentni centar. Po policijskom izveštaju on je od ranije poznat policiji. Drugo lice, mlađa ženska osoba (G.M), koja je bila sa njim u kolima, podlegla je povredama na putu do bolnice.
A, sad najnovije vesti iz kulture.....“
Израз за све што живи под вештачким светлом илити сијалицом/лампом.
Мићко: Јао сине дођи до мене да заваримо ксну, да видиш како су ми РО-ДИ-ЛИ лампаши. Све чисто, непрскано.
Лаки: Ма курац непрскано! Вид'о те Маре како сваки трећи дан идеш у пољопривредну апотеку и излазиш са канистером нечега са лобањом на њему. Ја то да пушим нећу!
Мићко: Ма то прихрана, којти курац?
Лаки: Прихрана за јевреје у Аушвицу?
Милан: Добра ти ова пилетина могу да ти речем. Ди си купов'о ово?
Цоле: Ма то моји лампаши рођени! Три месеца их сам 'раним, отеро сам их у десет кила комад. Бога паре дадох на концентрат и још зградоначелник хтео да ме убије што сам усмредео подрум зграде. Дао сам му два комада да ћути, уста га јебем корумпирана.
Лаки: Брате где је Цане? Нигде га нема метар дана.
Милан: Ма навуко се мали на неку онлајн стратегију. Игра по три'ес' пет сати дневно. Забарикадирао се у кућу и нигде не мрда, у лампаша се претворио. Ономад одох до њега, упаднем у собу мркли мрак, отворим ролетну а он поче да цвили к'о вампир пред Блејдом. Сунце није видео три недеље, само седи, блене у монитор и прича о неким краљевима, витезовима...
Лаки: У сунце ти... Није ли му Мићко увалио оне његове лампаше?
Eto, došlo vreme da se posle prvog i drugog dela i ovaj serijal privede kraju. Mogao sam, doduše, da navedem još neke česte slučajeve, kao npr. izlazak pred sudiju, kada murkan za isti prekršaj nije kaznio 10 ljudi ispred vas, ali ste baš vi ispali baksuz; ili pak beskrajna suđenja, kada kablovski operater/internet provajder/EDB/"Infostan"/Vodovod ne snosi odgovornost što plaćate ono što ne dobijate, ali ste vi krivi kada 2 dana zakasnite sa plaćanjem računa.
Da vam ne objašnjavam sad, sve je to manje-više kombinacija 6 (ili pak 5) prethodno navedenih slučajeva, a ja sam porazmislio o tome šta je uzrok srpske ljubavi prema parničenju i došao do sledećih zaključaka.
1. Trošenje viška slobodnog vremena i energije
Kao što sam već rekao, nacionalni hobi br. 1 (rat) po prirodi troši negativnu energiju kad se ova nagomila. Ali, šta kad rat nikako da izbije (doduše, nije da ga nama Srbima istorijski manjka, od Prvog srpskog ustanka na ovamo, sve generacije su doživele barem jedan)? Međuvreme se popunjava malim privatnim ratovima- parnicama.
Zar zaista mislite da je prvom komšiji bitno da li će taraba ići metar tamo, ili metar ovamo; ili što ste "naružili" izgled zgrade rešetkom, koju ste postavili na terasi? Ne! Samo hoće da vam napakosti i potroši višak energije; ili se pak sveti što ste vi pokrenuli isto tako besmislen proces. Doduše, što se tiče ove rešetke, naravno da je i vama i njemu jasno da ste je postavili, da on više ne bi prelazio sa svoje na vašu terasu, i krao vam kiseli kupus, te da će ona predstavljati ostatku komšiluka jasnu potvrdu glasina da se tako nešto zaista događa.
2. Omiljeni penzionerski hobi
Iako se u parnicama nađu i ljudi mlađi od 65 (pod ovim podrazumevam nekrivična dela), sudovi žive od slučajeva koje pokreću pripadnici ispisničkih generacija. Kao što u Srbiji ništa nije normalno, ni penzionerski hobiji tu ne zaostaju. Ako slučajno niste u toku, pa ste mislili da su to stvari, kao što su šah, boćanje, putovanja i slično, varate se. Ovde je suđenje apsolutno omiljen penzionerski hobi. U stvari, ne hobi- profesija! Iz nekog razloga, sede glave misle da mogu da se transformišu u vrsne advokate, sve bez pravnog fakulteta. Samo su potrebni slučajevi! A šta su slučajevi? Uglavnom je reč o komšijskim parnicama- zato što, primera radi, komšinicin sin vežba klavir u vreme kućnog reda (a ja se sve plašim da nekom penzosu zaista remeti san sviranje od 12 do 5), komšija iz prizemlja je pustio psa lutalicu da prespava u njegovom stanu kad je napolju bilo -20 i slično,... Ukratko, veoma slično prvom slučaju, bilo šta može da posluži kao razlog za pokretanje parnice, na koju će otići dobar deo ionako male penzije. Ali, svi mi žrtvujemo ponešto zarad hobija, zar ne?
3. Nemogućnost dogovora
Mi Srbi, duboko u sebi, smatramo da je diplomatija za pičke (i zbog takvog stava smo mnogo puta ispaštali- počev od Kosovskog boja, pa sve do današnjice). Koliko puta smo samo u poslednjih 20ak godina čuli od naših predvodnika, da je bolje da se svi kolektivno žrtvujemo zarad principa, nego da pristajemo na trule kompromise? E, takav stav se prenosi i na sudske parnice. Ukratko, konstruktivan predlog za dogovor se zamišlja po principu "ili će biti po mom, ili nikako neće biti, ščuo!?".
Tako, dakle, od dobrovoljnog pristajanja na vansudsko poravnanje, iliti "medijaciju" (gotovo) nikada nema govora. Stoga je država rešila da pokuša da uvede neki red, uvođenjem obavezne medijacije, odnosno obaveznog pokušaja da se oko nekih manje vitalnih slučajeva sudovi rasterete. Međutim, kako se i ovo slovo zakona svelo na čuveno srpsko "nemamo mi o čemu da razgovaramo", sudovi nastavljaju da bivaju pretrpani predmetima, od kojih je barem 60% u nekim normalnim okolnostima moglo da se reši dogovorom.
Na prvi pogled ostvarenje snova, al' te kasnije sačeka i ubije, onako epski uz vatromet i paljevinsku muziku u pozadini. Kao kad si srećan što si dobio mač, a on počne da ti visi nad glavom i odjednom ti padne. Pocepa ti i lobanju i sivu masu k'o svinja mrsan džak. Kao nestašni klinac kad je srećan, jer dobio grip i neće u školu, a ispostavi se da grip ima životinjski prefiks (svinjski, ptičji) i umre, onako svečano kao prva žrtva moderne influence u Srbiji.
- Hah, završio sam mić i ostala mi 100 dinara, haha, brate, da l' da kupim sok il' čokoladu. Ma ne, brate, odigraću loto, kakve sam sreće danas možda me nešto usere. Jao, brate, kad bi ubo sedmicu, ostavio bi gudru PERMANENTNO. Otvorio bi 10 trafika i bolele bi me brige. Kupio bi' i diplomu na megatrendu. Jaooo, brate, što ne dobijem?!
...
Došao je utorak, mić je odavno izdjankan, niotkuda keša za novi. Prati se izvlačenje. Šest brojeva je pogedjeno čeka se zadnji za overu iii: 26 je broj, puši kurac moj! OVERA! NEVERA!
...
Porez je plaćen i ostalo 254 soma evra. Traži se šema za koks. Nalazi se. Traži se šema za oranž bad, uvaljuju ti prskani skank, al' nema veze, fino radi u kombinaciji sa belim. Pije se viski, ide se svud. Kupio si kajena matori. Karao si komšinicu Maju Plastiku koja ti se ne javlja od srednje, nego okreće glavu kad te vidi. Maksimalno se arčiš svakog, jebenog, dana. Već metar dana nisi pipnuo žuću. Počinješ da veruješ da si se skinuo. Živiš, jebeni, san. I odjednom prekid filma!
Budiš se u svom krevetu, shvataš da ti je ostalo još samo 7 hiljada. Umoran od noći, slomljen od života odlaziš kod gremlina po staru šemu. On ti uvaljuje mišomor, Jebe mu se za tebe, hoće i on parče torte...
OVERA
SAHRANA
Neko ti je na grobu zaboravio bonbonjeru. Ganfer koji krade cveće ugleda fensi upakovanu bonbonjeru i oseti se k'o djanka sa sedmicom. Pridje i nadje Diplomat... Opaaa, al' nije debeo kao tebi što je ušao.
Kombinacija morbidnog, svakodnevnog, tužnog, veselog i ponajviše besmislenog. Umesto da opevaju cvetna polja, dolazak proleća i njegove vesnike, oni u prvi plan stavljaju donji veš, sponzoruše i Ferarije.
Pošto su poznati noviji stihovi, evo nekih old skul primeraka:
-Lažeš kao pas, gledaš me ko zver, stvarno nije fer.
-Sve, sve, sve, sve ćeš da mi daš,al ja neću s tobom jer si mafijaš.
-Daj zagrli me, daj daj daj, vodoravno a i uspravnooooo
-Ajde Jelo šmrći belo, pa nek vidi celo selo.
-Plitak potok, a voda duboka???
-Mala leži tuku mitraljezi, ja ću na te, ne boj se granate!
-Oću kući da te vodim, ali ja sam izbjeglica nemam kuće bože bože zar
ja tražim nemoguće?
-Vetar duva kiša sipi a pod nama krevet škripi.
-Zbog nje su me zvali papak? ja to nisam znaoooo
-Jel te peku u daljini moje suze na haljini?
-Skočit ću sa sedmoga sprata, rodila mi žena a ja nisam tata.
-Moj se dragi u autu voza a ja jadna u šumi kod koza!!!!
-Kažu nismo par zato što si podstanar?
-Uz malu peć i radio svašta sam joj radio.
-što na kafu zoveš mene kada nemaš samlevene!
-Nemoj da plačeš na mom pragu da mi vrata ne povuku vlagu.
-šta će meni venčanje i žena kad sa tuđom živim bez problema.
-Moja mala nema prednjih zubi, kad me ljubi jezikom me ubi!!!
-Ti ode na zeleno ja osta na crveno, rastavi nas semafooor.?
-Nećeš čak ni pasulj da mi skuvaš, a kamoli decu da mi čuvaš.
-Da dogovor kuću gradi rek'o je nek'o, s tobom kako stvari stoje
temelj je daleko..
-Mala moja na vrh kola stani da te moje oko nanišani.
-Skini skini košulju al nemoj brushalter ostavi bar nešto mala da pocepa panter.
-Jedva čekam da sa'ranim majku pa u kuću da dovedem Rajku.
-Kuće laje a ja mislim ti si, otiš'o si sarmu probo nisi.
-Ja te volim ja te obožavam, ja bih s tobom da se razmnožavam.!!!!!!
-Ja sam dama visokog morala, zato svoju nikom nisam dala.
-Alal vera mili moj, kad me stegneš joj joooj
-Cveta cveće listaju banderre, ja te volim, ti si mi devojka!?
-Ispred kuće metar drva, ti si moja ljubav prva.
-Mala moja dođi da sviramo malkice, ja dok sviram ti mi skini gaćice.
-Ja sam svoju Raziju miniro, poginut će ko je bude diro.
-Pletem džemper, džemper mi u ruci, dođi mala pa mi ga navuci.
-OOOO, otpala ti ruka ako drugu takneš oko struka.
-Otišoooo si e pa nek siii, nisi bio bog zna kako seksiiiiii.
-Nisam zgodan al sam neophodan, ko me proba želi me do groba..
-Mala moja na vrh sela moga, ti živiš u oblacima, ja živim u opancima ??
-Ja ti kažem odlazi pokido se lanac, a ti ne razumeš ko da si Bosanac.
-Guram guram ne može da udje moja noga u cipele tuđe.
-Pevaljka sam od glave do pete, oko mene sve valute lete.
-Neko vozi motor, neko vozi traktor, ja i moja mala motokultivator.
-Sutra kada prođe što je noći milo, ti ne pričaj drugovima šta je sinoć bilo!!!
-Puši puši mala puši mala ti, ne dozvoli vatri da se ugasiiiii
-Dva bunara dva bunara a velika suša, dođi dragi izgore mi i srce i dušaaaa
-Rodno mesto Banja Luka, jedem ćevap s mnogo luka u Beču sam
gastarbajter, u krevetu pravi fajter
-Suzama sam lepio tapete kada ode i odvede dete
-Ja sam mladić od pedeset ljeta, šta sam mator ništa mi ne smeta, sve
me cure u mom selu jure, kaže majka da je zbog frizure
-Kuvaš mleko kipi sve po ploči, u šta blejiš jebem te u oči
Organ koji poseduju i najjači i oni drugi.
- Borise, jesam ti rek'o da obučeš one meke patike, meke, razumeš, imaš bolesne pete?!
- Pa one mi, Srđane, ne stoje lepooo, ja ne volim plavo!
- Pa eto ti sad, kako ćeš na Kongres Ujedinjenih regiona takav... na štakama. Gledao sam, nigde nemaju neke LEPE štake, sve one ko za invalide...
- Pa ja jesam invalid, Srđane, vidiš kakva mi je noga, kao kod slona...
- Ćut! Predsednik nikad ne može da bude invalid, Predsednik je u najboljem fizičkom stanju sve do smrti!
- To si pomešao, Srđane, to važi za Papu, a ja nisam...
- Ćut!
- Vidi, Srđane, može iz ovoga svašta nešto dobro da izađe...
- Šta, Krle može iz ovoga dobro da izađe, dvor se klima, šta može dobro da izađe? Možemo samo mi da izađemo na ulicu, eto šta možemo, da budemo izbačeni odavde ko slepci kad ovaj bangavi jadnik izgubi izbore...
- Pa, vidiš, žene vole da im se probude majčinski instikti, a povređen muškarac, pa još Predsednik, to ti je moćan okidač majčinskih instikata...
- Pazi, majku mu, nisam tako razmišljao... nisi ti za džabe studirao medicinu...
- Srđane, koliko puta da ti ponavljam da sam ZAVRŠIO medicinu, ja sam doktor...
- Ćut! Znamo mi kako si ti završio... Nego, Borise, ustaj da ti uzmemo meru za štake, pa da poradimo na kampanji.
- Srđane, ne mogu, noga me boliii...
- Ćut! Krle, uzimaj metar pa da naručimo neke štake sa Swarovski kristalima, malo da ga otvore u struku, vidi ga kakav je ovakav, na to ni majka ne može da se sažali...
Definiše se sve i svašta. Tako se mogu pročitati definicije baksuza, alapače, čitulje, smrti, rezervoara za smeh, kolateralne štete, Živojinović Velimira, zvanog Bate, dnevne svetlosti, gospođe džem!, Brus Lija… „Je l’ ti puši ćale?”, „Je l’ mogu u WC?”, „Chuck Norrisisati” i još mnogo toga može se naći na ovoj internet stranici. Zato ne iznenađuje što se mnogi kad jednom dođu, ponovo vraćaju na nju. Neki čak postaju i zavisnici, pa traže od moderatora da ih banuju, poput jednog studenta koji je zahtevao da mu zabrane pristup na nedelju, dve dana da bi mogao da uči.
Status Magazin · April 2009.