
Osoba koja ovo kaže je potpuni profesionalac svoje igre i toliko je sigurna u sebe da novajlije koje su je izazvale na crtu može vezanih očiju pobediti.
Nije joj potrebno dodatno spremanje, zagrevanje, komplikovana taktika, niti bilo šta slično. Samo će navući na sebe svoje sportske krpice (a i ne mora) i za tren trena odvaliti ove noobove i poslati ih nazad u zabavište.
Matematičari ne umiru, oni samo gube svoje funkcije
Garderoba koju vam roditelji kupuju preko svoje firme na nekoliko rata.
-E brate, pocepala ti se majica tu sa strane.
-Nema veze, ionako je firmirana...
-Kako bre nema veze, čim je firmirana mora da je skupa?
-Ma jok bre, 800 dinara na 5 mesečnih rata preko kevine firme.
Muška osoba, koja je sa svoje 32 godine (2012. godine) doživela mnogo više nego skoro svi Amerikanci, Šveđani, Švajcarci, Britanci, pa i Rusi sa 70, i to samo zato što živi u Srbiji.
-Rođen je iste godine kada je umro najveći sin svih naroda i narodnosti
-Prvih 7-8 godina je proveo u relativnoj oskudici, zbog domaće ekonomske krize
-Kada je pošao u školu, nakratko je počelo dobro da se živi (vreme Ante Markovića), ali se već osećalo neko kuvanje u vazduhu
-Veoma dobro se seća vremena kada se svet njegovih roditelja raspao sa bivšom Jugoslavijom. Najverovatnije da mu je ćale išao barem u jedan od ratova koji su tada počeli. Rokere na radiju smenjuju folkeri.
-Kada je završio osnovnu školu, potpisan je Dejtonski sporazum
-Početka srednje škole se seća kroz primesu studentskih protesta i novog kuvanja na Kosovu
-1998-99. je otišao da odsluži vojsku. Zadržan je i poslat u rat na Kosovo, ili eventualno u neku od PVO jedinica
-1999-2000. godine, nekako upisuje faks (ili višu školu). Eventualno učestvuje i u rušenju Miloševića.
...
-2012. godine- sa svoje 32 i dalje živi sa roditeljima, u istom stanu kao i 1980.
Rečenica koju nikako ne želiš da čuješ od svoje devojke kada si na nekoj žurci ili sa nekom drugaricom. Rečenica koja je veoma jednostavna i prosta ali mnogo toga govori. U nekom jednostavnijem prevodu razumljivijem za muškarce znači "Aha tako znači jebem li ti majku, videćeš ti svoga boga kad se budemo videli"
Primer 1:
Devojka: E šta radiš?
Lik: Ništa evo blejim na nekoj žurci kod ortaka pošto mu je rođendan...
Devojka: Aha, dobro ništa onda uživaj, čućemo se kasnije...
Primer 2:
Devojka: Ej ljubavi gde si?
Lik: Ej evo me u kafiću sa ortakinjom
Devojka: Ok, uživaj, neću da ti smetam onda, čujemo se...
Mesta na kojima polako počinjete da viđate najbolje drugarice svoje maloletne ćerke.
Definicija za ''sve u svoje vreme''.
Jebi ga, brate, ako nisi lep u 20-oj i bogat u 40-oj, kad ćeš to biti?...
Zena koja uspe da zaspi u sred svoje recenice...
Svako selo ima svoje. Neki su ipak univerzalni.
Mile: Da te pitam... Jel u vaše selo običaj da se sva vrata i pendžeri pootvaraju kad neko umre?
Jova: Jok... mi otvaramo samo kapiju na avliji
Mile: A jel meljete žito za panajiju?
Jova: Jok... samo kuvamo
Mile: Kod nas je običaj da se pokojnik posle sa'rane ne vrće kući...
Jova: I kod nas isto...
Mile: Tako sam i mislio.
Ustajanje tipično za osobe promenljivog karaktera. Ustaju naizmenično na levu i desnu nogu, izbor je potpuno slučajan. Ponašaju se kako vetar duva. Imaju svoje ja, ali imaju i svoje drugo ja. Ponašanje je karakteristično za šalteruše, bankarke i medicinske sestre.
Marko: Dobar dan! Ja bih kod doktora Jovanovića, imam zakazano!
Sestra: A? Šta kažeš! Jel ne vidiš da je pauza? Dođi za pola sata!
Marko: (vraća se za pola sata) Dobar dan, ja bih da predam knjižicu, jel mogu da ostavim tu kod vas?
Sestra: Dušo sačekaj čas! (sklanja telefon) Dečko zar ne vidiš da pričam na telefon, sačekaj malo, nećeš umreti!
Marko: (posle 20 minuta) Dobar dan, opet ja, imam jako visoku temperaturu, čuo sam se sa doktorom Jovanovićem, rekao je da će me pregledati, ne mogu da čekam, loše mi je!
Sestra: Svi ovi ljudi su bolesni! Svi oni čekaju! Stani, uzimao si lekove samoinicijativno! Pa ti nisi normalan! Primiće te Jovanović za pola sata!
kontrola posle 5 dana:
Marko: Dobar dan, ja bih kod doktora Jovanovića! Trebam na kontrolu!
Sestra: Znam dušo! Izvoli!
Drugo božanstvo u mitologiji slavenskih muzičara.Dok je negov arhineprijatelj Vlatko Stefanovski svoje natprirodne moći nasledio rođenjem od svoje majke,boginje Šive,Točak je status polubožanstva stekao mukotrpnim radom.Kao mlad,Točak je doziveo saobraćajnu nesreću zbog koje je pet godina bio prikovan za bolnički krevet.Gitara mu je bila jedina uteha i zabava.
Po izlasku iz bolnice izdržavao se svirajući po parkovima u zamenu za hranu.Svirao bi satima a dobri ljudi su mu donosili nešto da pojede, najčešće je to bio neki sendvič.
1973.godine sa svojom grupom SMAK pobeđuje na zaječarskoj Gitarijadi.Sve posle toga je istorija...
Dvehiljadedruge godine Smak održava spektakularan koncert na Ušću.Prema nekim procenama,Radomiru Mihajloviću Točku je tom prilikom isplaćen honorar od 250.000 sendviča.
Grupa predstavnika najgorih zemalja sveta.
One su u svakom ratu mirođija.
One su u svakoj ekonomskoj krizi izvukle po neku bilionsku pouku.
One su u svakom pokušaju da neko iskaže svoje mišljenje potapšale istog po ramenu NATO bombardovanjem.
One su "najekološkije zemlje" jer su sve svoje fabrike prebacije u Kinu.
One su humane jer uzimaju procenat od unicefa, orke i sl..
One su.... ( Osećaj se slobodno pa u komentaru dodaj nešto što ja propustih.. Autor)
Primer nije neophodan.
Sanjao sam sinoć divan san ("I had a dream" Martin Luter King) - ulazim u Maksi i vidim rafove na kojima stoji plazma keks, pored njega afganistanski shit, bebi hrana u bočici, LSD u kapima, mleko u prahu, heroin u prahu, andoli, pored njih trodoni... i svi ljudi idu sa svojim korpama i uzimaju ono što žele i niko nikoga ne gleda sa prezirom i osuđivanjem. Na razglasu svira Pink Floyd, ja dolazim na kasu gde mi prelepa devojka u uniformi sa psihodeličnim motivima izdaje račun na neku beznačajnu sumu. Odlazim na Trg Republike sa svojom kesom punom raznih droga, policajac me doziva rečima: "gospodine, gospodine, oprostite, ispao vam je džoint". Ja mu se zahvaljujem i bratski ga delim sa njim. Opraštamo se i ja mu dajem nekoliko halucinogenih pečurki iz porodice psilocibe za uspomenu. On mene pozdravlja u stavu mirno dodirujući obod svoje šapke. Nasmejana deca igraju oko mene dok sunce sija iako je oblačan dan i kiša lije kao iz kabla.
Kada napuniš 40, razviješ potpuno novu vrstu emocija koja se zove "moralni bes".
Znate kako bi se sada iznervirali kada bi vam neko zviznuo mamu u lice ili vas nazvao odvratnom vrećom govana koja ne vredi ni 5 para za koje se prodaje vaša sestra kurva?
E, zamislite taj bes, samo u ovom slučaju je izazvan trivijalnim stvarima: "14-godišnjakinje u bikiniju? Besan sam! Previše se psuje na TV-u! Deca bi mogla da čuju, a znate kako su deca sklona imitiranju."
Ako si bio liberalan, postaješ konzervativan. Ako si bio konzervativan, postaješ Šešelj.
I, ironično, dok se žališ na to kako su 14-godišnjakinje previše promiskuitetne, istovremeno imaš aferu sa 18-godišnjakinjom kao deo krize srednjeg doba. Ah, kriza srednjeg doba. Period kada shvatiš: "Sranje. Na pola puta sam do groba, a nisam postigao ništa u životu." I zato impulsivno kupuješ novi auto i varaš ženu (ili muža - pošto i žene i gejevi takođe imaju krizu srednjih godina) sa mnogo mlađom osobom. Tvoj rezon je: "Ako mogu da jebem mladost, zadržaću mladost."
Ali ne možeš da jebeš kao nekad - a da se ne lažemo, nikad nisi ni bio sjajan - tako da jedini način da zadržiš mladu devojku ili dečka pored sebe je da ih sponzorišeš. Znaš da te samo iskorištavaju, ali nije te briga. Sve što želiš je da budeš mlad. Zato gutaš vijagru ili cialis u ogromnim količinama. Kupuješ mnogo lubrikanata. Nije stvar u seksu. Stvar je u mladosti - oni je imaju, ti je želiš.
Ako si muško, kriza srednjih godina te prođe posle godinu-dve. Pomiriš se s tim. "Nisam više mlad kao nekad", kažeš sebi i nastaviš dalje. Ako si žensko, kriza srednjih godina ne prestaje dok zvanično ne postaneš baba, oko 65. rođendana. Nastavljaš da mažeš šminku više nego ikad. Pokušavaš da ubediš sebe da izgledaš dobro. U međuvremenu, sise su ti se oklembesile i lice ti se smežuralo. Ponestaje ti energije. Počinješ da se smeješ stvarima koje zapravo nisu smešne. Tvoje drugarice su jadne kokoške koje bi kao tinejdžerka mrzela iz dna duše. Znaš da nijedan muškarac ne želi da te jebe. Naravno, mogla bi da nađeš nekog koji hoće - ali red više nije kao što je nekada bio. Sada ti moraš da juriš njih, umesto oni tebe. I imaš muža koji ne želi ni da te takne, jer je previše zauzet gledanjem "Dnevnika 2" i "Velikog Brata".
Ovo je period kada prestaješ da budeš oštrouman i mladolik i postaješ tup i zatvoren. Zapadaš u kolotečinu i to ti nimalo ne smeta. Jedino što može da te iznervira je ono što drugi ljudi rade da bi se zabavili. Zapravo ono što te stvarno nervra je to što je tvoje vreme prošlo. Nisi više pun potencijala. Nekada si imao potencijal, ali si ga protraćio. Sada si pun gorčine i sve što želiš je da ceo svet bude dosadan kao ti. I zato vičeš na decu na igralištu i kažnjavaš ih kad crtaju nasilne slike. A posle se žališ kako su deca previše kenjkava.
Zdrava mržnja prema autoritetima koju si nekad imao kao tinejdžer je nestala. Sada veruješ u sva ona sranja za koja si nekada znao da su laž. Misliš da nasilje u filmovima izaziva nasilje u stvarnom životu. Misliš da je fetus ljudsko biće. Postao si kompletni idiot.
Osim... Osim ako ne zadržiš srednji prst u vazduhu. Osim ako ne dozvoliš da te sistem uništi u tvojim 20-im i 30-im godinama. Onda ostaneš potpuno sam na ovom svetu: previše radikalan za svoje vršnjake; s druge strane, i dalje viđen kao matora budala od strane mlađih generacija. Postaješ društveni izgnanik koji propoveda istinu za koju nikoga nije briga i sve to dok se boriš sa svojom bednom samoćom. Bol s kojim si se suočavao kao tinejdžer deluje kao raj u poređenju sa tugom koju sada osećaš. Tada su uglavnom bili u pitanju hormoni, sada jad nosi istinsku intelektualnu težinu. Uzdišeš. Svet je očajan i mračan. I svet se nikada neće promeniti. I zato, tiho i bez mnogo kukanja, patiš.
ili na srpskom žal za mlados' je fancy robna marka koju pored mladih fenserki nose i matore tetke (tipa Ceca) ne bi li izgledale kao svoje ćerke. Produkt toga su seljoberke koje čine 'elitu' ove države.
Komšijino dete, koje voliš kao svoje.
Bapče koje je u crnini od svoje 56. godine do dan- danas. Ne zbog toga što ikog žali, već zbog svoje navučenosti na parastose.
Ne prođe parastos u selu da ga ona ne poseti, svojom kuknjavom tako ispemuje komentare rodbine i prijatelja, kao i ostale narikače, da se pri svakom narednom okupljanju na spemovanom grobu postavljaju izvidnice radi pravovremenog uočavanja i blokade ovog nesvakidašnjeg trola sa maramom.
Narikanje u toku:
Tetka: " Jaaaaooooo, tetkino sunceeeeeee, što te uz..."
Spem- baba: " KUKUUUU MENEEEE, ŠTO TE UZE BOOOOOG! "
Tetka: " Živadiiinkaaaa, 'oćeš dumukneš da ti ne nabijem čarapu u ustaaaaaaa!!! "
Kada umesto po džepovima, čarapama i pregradama svoje torbe, novac počneš da nosiš u novčaniku.
Izjava koji ljudi koriste kada su u žešćoj depresiji, drame i presrećni su što su našli pogodnog krivca za svoje trenutno stanje. Naravno, psihološkim metodama i svojom nepristrasnom procenom izrovarili su taj trn u oku, kamen u cipeli, a ti sediš i slušaš ih. A da li znaju da li bi sve bilo drugačije? Nemaju pojma.
Čas fizičkog, suncem obasjana sala, lenjost i namćorluk pribijaju me za klupu. Mislim kako me je trenutno za sve briga. Mislim da bih mogla i da se okanem svoje uloge psihijatra svim ovim bićima ovde. Ali, ipak, jedna od mojih najboljih drugarica sedi pored mene i ona bi zapravo da priča, raspravlja, razglaba o svojim sopstvenim problemima. Još jednom moram da ostavim sebe po strani.
Ne znam kada je sve počelo, ali mislim negde usred lenje rasprave o tome da li ćemo ili nećemo ostati babe usedelice. Ona se rastužuje i počinje samrtnički: -A ja moram da smršam...tako sam debela...-
-Nisi, daj, šta lupaš...pa ti si super ispala!-
Ali ipak, ona počinje da plače. Mislim se koj' me moj terao da skrećem na ovu temu i šta sad, pobogu, da kažem.
-Znam da ovo ne bi trebalo da kažem...znam da ovo više nikada neću reći, ali mrzim sebe...-
I upravo tada, kada moj mozak dolazi do pucanja od svih besmislenih stvari u ovom životu, i dok se slatko pegavo lice užasno unakarađivalo prostim ženskim kompleksima, dodaje i dokosurava me: -Mislim da, osećam da...da bi sve bilo drugačije...sve bi bilo drugačije...-
STANI.
Sve bi bilo drugačije? Sve bi bilo drugačije da imaš 5 kila manje? Da, to bi sve promenilo!
A da probamo ovako: Sve bi bilo drugačije da sam visoka plavuša koja se bavi gimnastikom!
Sve bi bilo drugačije da 6. aprila nisi pio ona sranja i lajao previše.
Sve bi bilo drugačije da su vanzemaljci sišli odnekud i pobili krasnu nam vrstu.
I sve bi bilo drugačije da smo u EU.
Sve bi bilo drugačije da je Zemlja četvrta planeta sunčevog sistema.
Niko to ne zna. Ni oni koji provode sate čangrljajući po svojim sitnim problemima, kačeći se za mrvice sečanja koje ispadaju odasvuda, zamišljajući sebe kao nesrećnike koji su, greškom sudbine, izgubili njima namenjenu blistavost i sjaj. Previše sam vremena provodila baveći se ovakvim stvarima.
Svi oni koji misle da bi sve moglo biti drugačije, mogli bi da mrdnu svoje dupe i urade nešto povodom toga.
U busu se devojka svadja preko fona da se ne kaze Vukajlija nego Vujaklija za recnik... ocaj na njenom licu kad je shvatila da ne moze objasniti
Mokoš · 11. Maj 2011.