
Pripadnici MUP-a Srbije, 'Sektor za paranormalno' konačno su uz pomoć vidovitog Stojana razrešili misteriju koja godinama muči građane Beograda, korisnike javnog prevoza. Reč je o misterioznim rupama koje su se pojavljivale na tapaciranim sedištima trolejbusa i autobusa. Dakle nije reč o nekim misterioznim bićima koja jedu sunđer iz sedišta ( jer zaista podseća na hleb) nego o našim sugrađanima pecarošima koji sunđer koriste mesto hleba kad idu da pecaju.
Apel: Ostavite trolejbuse na miru budale jedne. Idite na auto otpad pa tamo kidajte sunđer iz sedišta.
Narod je poriknjavao pre 2000 godina ali jezik je i dan danas živ, misteriozno. Predmet koji pomera dupe svim đacima gimnazija iako je beskoristan ( osim u medicini i pravu ). Uglavnom su rečenice koje se uče iz tog latinskog prešle preko granice razuma,cik pogodite, i dalje se izučava u gimnazijama zajedno sa rečenicama tipa : "Pešadija ide prva sa kopljima" i "Ribari vade ribu mrežama iz mora"...
Đak : Dederit mihi panem!
Prodavačica : Sta bre?
Đak : Daćete mi hleba!
Prodavačica : Aha tako reci evo..
Još jedan dokaz da ne možete hleb kupiti sa znanjem iz latinskog jezika.
Čovek jeste svaštojed, ali pojedini i u tome prednjače nad drugima.
Ima ih više vrsta.
Pomijar flegmatik. Njega boli uvo šta će strpati u usta, samo nek ne umre. U stanju je da živi na paušalnim obrocima od skorele paštete, majoneza i buđavog pekmeza mesecima, odnosno, dok se nekim spletom okolnosti ne pojavi bilo šta drugo u kući. I kad može da bira, ne ume. Nije mu nikakav problem da stavi sarmu i pire krompir u tanjir sa supom.
Opsesivno - kompulzivni pomijar. Ima jednu, dve ključne namirnice koje forsira uz sve živo, stavlja majonez u čorbu, kečap na banana split, cepa lubenicu sa hlebom, eurokrem sa ljutom paprikom i sl. Sve što nije predmet njegove fiksacije treba da ima samo zapreminu, ništa više.
Pomijar ala - jede sve što mu padne šaka i sve trpa u usta odjednom. Zalogaje ribljeg paprikaša natapa sokom od jagode. Opušteno će naseckati parizer i čajnu u pesto đenoveze, pride može i pokoja belolučena paprika, i ako ima od Uskrsa neko kuvano jaje. Kad ne jede, sisa kocku za supu ili cepa crni luk solo. On je od onih što umaču hleb u vodu od salate.
Pomijar gurman. Obožava sve. Ne zna šta bi radije pojeo pa uvek orgija kao na slavi. Sapira želudac špricerom ili koka-kolom ne bi li ga resetovao za nove pohode - jagnjetina sa burekom umesto hleba posle lignji u sečuan sosu, onda jedna sočna komplet lepinja, pa bi valjalo naseckati malo kulena i šunke a onda može jedna kaprićoza. Sve je lepo na svoj način.
Pomijar domaćin. Hrana ga veseli. Ponajviše svinjski nusproizvodi. Krvavice, kavurmice, džigernjače, švargle, škembići, loj, papci, uši, muda, crevca, sve što zaudara na mokraću, govna ili leš mu rasplamsava apetit i donosi radost. Za razliku od većine ljudi, njega demistifikacija ovih namirnica dodatno motiviše.
Piroćanski ad hoc pomijar. Prežderava se o tuđem trošku, za švedskim stolom, na svadbama i sahranama, jede izbezumljeno, kao da mu je poslednji put, ne pita šta je. Pokušava da stvori rezerve, što u vidu zaliha masti, što tako što će napuniti džepove predjelom, šniclama i pečenjem, za poneti. Boli ga duša ako nešto ostane i zavodi ga ideja da se ispovraća pa da krka opet.
Nekada davno (ne, nije ovo još jedna bajka) dok su domaće mangulice po zemlji hodile, bejaše jedan običaj raširen međ narodom serbskim da popovi bejahu cenjeni i poštovani ljudi. Znalo se ko kosi, a ko kosu nosi...A ko što prepodobna narodna dobrota i nepisana pravila srpskog seljačkog dobročinstva nalažu, cenjene i poštovane ljude u Srba treba i pošteno nagrađivati i darivati za dela nepresušna. Popovi su vavjek vjekova bili sam krem Serbskoga socajetija, ne zato što su oni tako hteli već zato što je narod tako želeo. A ko su oni da protivuureče željama sužnja svojega, i zbog toga su morali da se ponašaju u skladu sa tim. Vavjek su bili prvi ispred svih, darivani samo najboljim. Ako se turšija spremala, za popa uvek ide najboljie povrće, ako je džem, onda samo onaj od najlepših šljiva, nedo bog da meteš neku crvljivu, bog sve vidi i bog sve zna. Kad se rakija pekla, popovima ide prvenac naravno (doduše u njega ode i malo onog metil-alkohola, ko iz popularne zozovače, al dobro, neće ništa valjda da im fali od toga, neće grom u koprive kano ono kažu...). Pa onda naravno, i glavna stvar u serbskoga kmeta, zimsko krme u narodu od milošte zvano pastrma. Nebi bilo u redu da se tako uvaženoj osobi uvali neko parče mesa sa buta ili nedaj bože sa malo slaninice. Za našego čika popu samo najbolje, jer on tako i zaslužuje, za njeg ide samo suva i dimljena pečenica , koja je zbog toga u narodu od milošte zvana popovnjača...
Tata i sin, vade taze dimljeno meso iz pušnice...
-Evo ti sine malo da se zasladiš, uzmi ovo parče od rebara, to ti je mlogo lepo...
-Jao tata, što je lepo ovo suvo meso sa rebara, ma zube da pokidaš kolko je dobro i kolko ne mog da stanem da oštrim zube na njemu...a jel mogu da probam malo od tog crvenkastog parčeta, to tu duguljasto što držiš u ruci...
-Ma di ćeš to sine, to je popovnjača, mi to ne jedemo, to ti je najgore meso... Mi to uvalimo ustvari popovima kad dodju, kao poklon, nemoj ti to molim te više da mi tražiš, to se ne jede ustvari, da nije pope, mi bi to bacili našem avlijaneru inače...
Parce oblikovanog drveta koje koriste vlasnici pitova i staforda kada pas nece nesto da pusti, poznato i kao brejk... Poceo da se koristi u svetu borbi pasa, kada je pas uhvatio drugog psa brejkom mu se otvarala vilica da bi ih razdvojili. Danas se koristi u vise situacija, ponekad i kao vaspitno pomagalo kod tvrdoglavih pasa. Vlasnici pitova i staforda koju su agresivni prema drugim psima ga nose sa sobom za slucaj da se desi neki incident u toku setnje.
Dodaj mi brejk, ovaj ludak visi na grani vec pola sata, ja bih da krenem kuci...
Kao mali, Čarls Viktor Zas je imao dosta pitanja: ko su bili njegovi roditelji? Zašto su ga ostavili u sirotištu? Kako da se izbori za parče hleba u Božjoj ustanovi kojom gospodare siledžije i iskompleksirane časne sestre?
Kada je odrastao, postao je Vik Sejdž, čuveni TV reporter Hab Sitija, najkorumpiranije rupe u Americi, ako ne i u svetu. Njegov stalni zadatak, takoreći moralna obaveza, bila je da razotkriva kriminal Hab Sitija i korupciju koja se provlači kroz sve pore ovoga grada.
Vremenom, ovaj posao postaje previše opasan po Sejdžov život. Tu na scenu stupa profesor Aristotel Rodor, izumitelj pseudoderma, veštačke kože čija je primarna namena lečenje teških opekotina. Međutim, Sejdžu ona služi kao maska...
Tako je nastao the Question, verovatno, a potpuno nepravedno, najmanje zapažen superheroj ikada.
Doduše, što se tiče super moći, nema ih. Što se tiče specijalnih spravica, nema ni to. Njegova primarna sposobnost je izuzetno poznavanje borilačkih veština, koje je naučio direktno od najvećeg majstora borilačkih veština u Dc-jevom univerzumu, Ričarda Dragona.
Njegova druga sposobnost jeste neverovatna detektivska intuicija, kojom može da parira čak i mračnom vitezu lično, Betmenu.
Što se tiče treće sposobnosti, ona se pojavljuje tek u novijim stripovima o Questionu. Naime, Vik Sejdž je, konzumacijom različitih psihoaktivnih supstanci postao neka vrsta urbanog šamana (Ko Ajs i Skaj svojevremeno XD). Sposobnosti koje tim putem dobija jesu:
1. Pojačana intuicija.
2. Maltene nindžolike sposobnosti(nečujno nestajanje i pojavljivanje, izvanredna manipulacija objektima iz okoline, izbegavanje metkova u bullet-time maniru)
3. Autosugestija
4. Sposobnost da oseća i kanališe či iz Zemlje
5. Sposobnost da telepatski razgovara sa "drugima koji hodaju između dva sveta"(tipa šamani, hipici, teški narkomani :D)
I tako...
Ma strip je u stvari žešće sranje...
Osoba koju možete opisati sa "da se ne baci"
Istinit događaj:
Posle neke večere na kojoj se moj ćale napio, onako dobrano, stara je skupila u jednu posudu sve ostatke od jela. Tako su se u toj posudu našli zajedno i koske, listovi od sarme koje nisu deca htela da pojedu, parče kobasice, nekoliko kora od hleba, ostaci kuvanog mesa, pečena džigerica, i sve one mrve sa stola, pa je sve to preliveno supom i spremljeno za kera.
Ćale nakon nekoliko sati spavanja, gladan ustaje i navali na tu posudu. U tom slatkom jedenju, nakon meseci bezmesovanja i onaki mamuran, prekine ga stara sa pitanjem: Šta jedeš to?
On odgovori: Supu!
Keva: Ama to je za kera!
On: Jebemu majku! Keru bolje spremaš nego meni!
Najčešće odelo. Znate, ono parče garderobe u kome izađete na piće, onda kad dođete kući keva vas uhvati da okačite zavese pa i to obavite u njemu, a neretko se i zahrče u toj istoj tkanini. Zbog svoje multipraktičnosti često je omiljen deo garderobe, od postojanog materijala još iz Titovog vremena (takvi se danas ne proizvode, ako pitate bilo koga sa 40+ godina) i predviđa se da će i vaši čukununici kafenisati i malterisati u njemu.
Međutim, naš narod (blagosloven bio) je ovom izrazu našao primenu i u drugim sferama života.
- Jesi mogao nešto čisto da obučeš? Kakva ti je to majica?
- Ovo? Radna i paradna. Juče sam krečio kod Srkija na gajbi.
- Pa odakle ti onda ta crvena fleka?
- Kako odakle? Pa jeo sam burek sa paradajzom nakon toga.
------
- Radovane, jesi video u kakvoj ti suknji ćerka izlazi u grad?!
- Video, prava radna i paradna! Ja joj one štikle nisam kupio, da znaš!
------
- Kako bilo sinoć torima?
- Eeee tebrić, radno i paradno.
- ...Š'a ti to znači?
- Pa zavalj'o sam jedno šest buksni, tri sličke, a i proveo se k'o zmaj!
Stanje devetesetih, jer sve što nam je bilo potrebno čekalo se u redu za to.
Nemojte preko reda, svi ćete dobiti svoju veknu hleba.
Najbitniji problem Srbije.
U odnosu na njega nezaposlenost, siromaštvo, beda i beznađe su prava sitnica.
Sin: Mama, mama, gladan sam!
Majka: Evo ti dušo parče Kosova.
Neuspeli pokusaj ``brace`` Hrvata da napaceni narod bez kinte izmedju dve plate ubedi da dodje na njihove plaze. A i oni sto su isli rizikovali su i osvrtali na sve strane da ih ne provale da su Srbi.
``Za goste iz Srbije- NEMAMO PARCE PIZZE!!!``
Odvratno napadni ljudi i žene koji hoće da vam otmu novac — šatro za decu. Uglavnom napadaju iz sasede igrajući na kartu humanosti, ali ima i drugačijih slučajeva koji igraju na kartu bahatosti. Sve se svodi na takozvani munjeviti napad pri kome iznenade žrtvu koja ostane bespomoćna. Onaj koji prvi put naleti na njih uglavnom i da tih 100 ili više dinara za nekakvo parče kartona. Iskusne žrtve, koje su se već opekle (neke i više puta) zaobilaze ih u širokom luku.
Primer 1: Humani pristup
— Hoćete li kupiti čestitke za sirotu dečicu iz neke tamo ustanove.
— Ovaaaaj... pa dobro. Koliko to košta?
— 150 dinara.
— Uh. Dobro. Evo.
Primer 2: Bahati pristup
(Prilaze dve devojke)
— Ćao, momci.
— A, čestitke...
— Pa, da. Nego slušajte. Da se ne foliramo mnogo — zabole nas za decu, nego mi hoćemo ovo što pre da uvaljamo. Znači vi zapravo nama pomažete.
(Zbunjena naivčina se hvata za novčanik)
Primer 3: Iskusna žrtva
— Ehej, ćaaao.
— Izvini, žurim.
— Čekaj, čekaj. Aj kupi čestitku za...
— Ne mogu sad.
— A zašto ne možeš?
— Pa, ne mogu?
— A zašto?
— Tako što ne mogu.
— A zašto, zašto, zašto?
— Zato što nemam pare, pička ti materina!
— Dobro, izvini, možda neki drugi put...
... ala si vredan.
Ovo je tipična uzrečica koju ti upićuju svi redom kada te vide da radiš neku zajebanu rabotu, a nikom ne pada na pamet da se i sami late posla posebno ako se to i njih tiče.
Pao je sneg i naravno prekrio puteve tako da automobili i sa lancima jedva izlaze na kraj, a čistači snega ne prolaze mojim krajem. Latim se lopate i krenem da čistim svoje parče ulice, a i šire. A komšiluk prolazi, neki me belo gledaju, ali generalno me svi smaraju svojom moralnom podrškom od koje i te kako nemam vajde.
- Srećan rad komšija, ti si najvredniji ovde ......
I drugi su izašli da čiste svoje parče ulice ali, pogađajte, većina nije.
Trenutak kada na samom kraju doručkovanja ili večeranja paštete (ne znam da to neko jede za ručak) činite onaj poslednji potez nožem. Nije vam bilo dosta pojedenih četiri, pet ili šest kriški hleba (što zavisi ko koliko debelo maže ili od toga kolika je konzerva u pitanju), ali jednostavno morate da napravite taj poslednji kružni potez nožem (sve je u zglobu) i dobro izgrebete zidove te iste konzerve u potrazi za ostacima namaza kao da vam samo još te mrvice nedostaju kako bi utolili glad.
Nešto čemu se Srbi više raduju, nego hleba da jedu, jer ne vole mnogo ono što bi se nazvalo "civilizovana diskusija". U normalnim situacijama, ako već nema druge nego da se sagovornik mora nadvladati, to se čini na udarce (argumentima). Međutim, kod Srba, svaki razgovor sa suprotstavljenim stavovima se ubrzo pretvara u žučnu raspravu, a još brže i u svađu, a propisi Prave srpske svađe glase da protivnik mora biti oboren- treba ga dokusuriti verbalnim nokautom. Drugog nema- eventualna šteta je nebitna. Pobednik jednostavno mora videti kako se sagovornik slama.
Žena: Dragi, možeš li molim te da izneseš smeće?
Muž: Hajde, sačekaj da mi se završi poluvreme...
Žena: Ali dragi, usmrde mi se kuhinja...
Muž: Dobro bre, ženo, još 10 minuta.
Žena: Jaooo meniii... Da sam se udala za onog Pribićevića, znaš šta? Sada bih bila supruga doktora nauka!
(Muž ignoriše)
Žena: A i imao je veću kitu nego ti!
Muž (cinično): A tako!? Samo da znaš, i tvoja sestra mi mnogo radije daje!
(izbacivanje televizora kroz prozor, šamaranje, leteći tanjiri, zvanje hitne pomoći,...)
Par dana kasnije
Kum: ...I to ti je rekla?
Muž: Da, i ja njoj onda kažem za njenu sestru, kako mi radije daje...
Kum: E, alal ti vera, neka si joj rekao!
Za nevešto oko nenaviknuto na glad to je samo početak (ili kraj) svinjećeg produkta mesnoprerađivačke industrije, spakovanog u crevastu membranu. Za one koji pamte krizu ili je i dalje proživljavaju, krajka predstavlja etalon količine, parče koje smoreni operater mesoreznice nije želeo da dalje sitni, nego ga je ostavio u punoj, natprosečnoj veličini.
Krajka se ne uklapa lako u sendvič, zbog svoje jelte topološke strukture. Ona ostaje sama, da štrči i mami siromašnog studenta iz Vladičinog Hana. Krajka je arhiobrok, istinski tolitelj gladi, premijum delikates.
- Šta ćeš da jedeš, Bebane?
- Je li ima alpske?
- Ostala još krajka u celofanu.
- E pa oće me danas i bog!
Od pamtiveka Srbin kao Srbin, terao inat bogu, uvek išao alternativnim načinom do vere, al verovao zaboga verovao u sve pa i Boga. Postoje razni običaji, kojima se ni Tesla nebi dosetio, jer dejstvo takvih energija zna samo Red Bull. Elem, so ima posebnu draž, još od kada je isparilo Panonsko more , narod želio so, brašna imao Srbin na pretek al hvalilo soli jebi ga, i uvek im nekako bila moćna, ne bi me čudilo da je neki ne stave i u rakijju bokte.
So, so ,samo so, soli na hleba, so, so, to je njena so.
Sin: Mama šta da radim sa ovim bradavicama, kada god stavim ruku u džep napunim ga krvlju, šta ću?
Majka: ništa sine, vidiš da pušim, što smetaš, uzmi lepo malo soli, stavi na šporet i izađi napolje, ima da prođe kao ništa.
Baba: Kuku meni kukavici, kako grmi, sve će nam voće grom popržiti, ima u kuću da nam opali.
Deda: uzmi glavicu luka i soli, turi na prozor bokte, ti kao da si Englez sunce ti jebem izgibosmo.
Sin: Mama ,mama, eno ga opet onaj žvalavi, počeo dnevnik!
Mama: so, soli na televizor...
Rečenica koja se najviše čuje pred kraj meseca.
Pet dana uzastopce:
Šta ima da se jede?
Hleba i krompira .....
1. Kada vidiš četvoro u liftu, ne oklevaj! Uguraj se kako znaš i umeš.
2. Kada vidiš autobus koji stiže na stanicu, obavezno se ukrcaj. Mesta za tebe uvek ima, a sigurno je da ćeš već nekako pronaći razlog za vožnju u jutarnjem špicu.
3. Pošto postoji realna šansa da umereš svakog trenutka, svaki dan idi kod lekara, i provedi dobar deo istog u čekaonici.
4. U prodavnicu idi ujutro, jer ima više hleba "za ispipati"
5. NE postoje "tuđa posla". Sve što neko negde radi je i tvoj problem.
6. Dnevne novine nude pregršt prostora za tvoje žalbe i zamerke u okviru ribrike "reč čitalaca".
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.