
Žešće nubine. Žele što pre da se otarase svog porekla i odu u beli svet, koji nas još porobljava! Da ih pitaš za sarmu, ajvar, ili kajmak sa Zlatibora posrali bi se u isto, a kad bi im ponudio kineska govna prelivena urin-sosom ili američku pitu od sperme prihvatili bi radije no Stanija kurac!
Spremni su da se odreknu porekla, prezimena, porodice, prijatelja samo da bi pobegli k'o kakve usrane pičkice van svoje države, samo da ne vide svoj rodni kraj! Ne mešajte sa gastarbajterima, oni nam donose dobrobit time što se vrnu u naš kraj, kad ostare, sa lovom koja je ravna predsedniku Japana, ovo su govna koja treba oterat u zabiti Crne Trave, pa nek tamo beknu da će otići u Ameriku ili negde slično! Makar Krastu ili Neolitne Šporete da slušaju, ne, za njih je bolja kozojebačka nacionalistička pesma!
U ovu grupu najčešće spadaju metalike, vilenjaci, napaljene klinke i još kojekakvi psiho-delikti, kojima su Ameri usadili da smo mi krivi za svaki rat, genocid, zločin ili nemir...
-E, ajmo na koncert Balaševića večeras na čačanskom trgu, Stevčo nas vodi!
-WTF? Koji je to govnar?! Srbi nemaju pojma da pevaju! Da si rekao da peva Era Istrefi ili Džastin Biber, ajde da bih prihvatila, a ovako nemoj više da si mi prišao, ščuo?!
-...
-------------------------------------------------------------------------------------------------------
-Evo pitanje: da li biste voleli da ostanete u Srbiji ili biste odlepršali odavde?
-Ne bih odlepršao, već bih brzinom svetlosti odleteo odavde! Ne smem da živim jebote, biju me ljudi jer sam metalac...
-Stvarno ste mentalac.
----------------------------------------------------------------------------------------------------
-Evo sine, baka spremila sarmicu samo sa tebe!
-Baba, šta je to?!
-Valja ti to, to je mnogo zdravo, hoću da te nateram da se odvikneš od pljeskavica i tih kojekakvih amerikanskih budalaština, vidiš da imaš trista kila sa krevetom!
-E, odoh kući, nemoj da mi sereš šta valja, idem posle da završim pasoš da bežim od vas, život ste mi pokvarili, govna srpska ustaška!
-E pa videćeš kad ćeš kod bake više doći...
Ženska koja ima veliki promet. Neka ravulja. Mačkica joj se najela više mesa nego ona sama. Iz njenog stana se čuju samo urlici zadovoljstva, menja krevet svaki mesec. Jednostavno rečeno, jebe se kad god može i sa bilo kim koga nađe.
- Muvam onu malu crnu iz naselja.
- Onu? Nemoj 'leba ti!
- Što?
- Pa više ljudi je kroz nju prošlo nego kroz tunel!
- Ne seri!
- Ona je svršishodna.
У људској природи, бар у домаћим приликама, је да ствари деле на добро и лоше, наше и њихове, домаће и куповно, звезду и партизан, исток и запад, Америку и Русију, народно и забавно, егзит и Гучу, село и град, лекара и бабин лек, четнике и партизане, демократе и недемократе и још зилион других ствари око којих мораш одлучити на којој си страни.
Таква је ствар и са временом-стижеш на време(или мало раније) или касниш, опет две стране, нема између јер је и "академско кашњење" опет кашњење макар га назвао и "Боговским кашњењем".
Стална препирка и чест повод свађа је чињеница да су неки људи организовани и све стижу на време неретко се одричући разних задовољстава попут зорњака, оброка пред полазак, шестог шприцера у кафани јер журе, разговора са тек упознатом девојком на улици, дремке, завршавања мисије на игрици, задњих 15 минута утакмице и осталих честих разлога кашњења да би стигли на време и да их неко не би чекао. Лепо од њих, али да ли је и корисно?
Ем што су се одрекли ситног(или не тако ситног?) задовољста ем још морају некога да чекају. Некога ко је решио да нпр издрка још једном јер ће можда вечерас умочити па да се не обрука. Да ли је то награда за организованост и етику? Јесте, као што је девојци награда да је после чоко мока залијеш златним тушем.
Док из друге тј супротне перспективе то изгледа овако:
Ма боле ме јаја да журим ионако је срање пре поноћи а и морам да видим хоће ли Гојас доћи из икса...могао бих и да променим гаће јебига, нисам од прошлог петка а и нешто мирише у кухињи у пичку материну. Да није она мала на фејсу сада...јеботе чим је се сетим дрка ми се а дркао сам пре пола чуке...морам још једном, не вреди...ау, ала касним јеботе, ма боли ме курац, боље да ме чекају него да их чекам!
Naslov koji je sam po sebi kontradiktoran, jer je u zemlji nesrećnih teško biti srećan.
Zapitate se da li su naši političari srećni? Ne bi se reklo, oni se stalno plaše da ih neko "politički", a bogami i istinski ne ubije.
Zapitate se da li su naši tajkuni srećni? Nisu ni oni- ako ih već ne ubija griža savesti, stalno se plaše da ne stradaju od sebi sličnih.
Tako da, izdvajaju se BAREM tri osobe koje jesu srećne, a da ceo narod za njih (manje-više) zna.
MILKA CANIĆ- hiperpopularni supervizor "Slagalice". Popularnost je stekla tako što prvih 5-6 godina svoje karijere nije izgovorila ni jednu jedinu reč, potom je počela sa svojim famoznim dobro veče, a povremeno kaže i "Hristos se rodi", "Hristos vaskrse" i "Srećna Nova godina". Jednom je čak i uživo intervenisala kako bi takmičar Aleksandar Vesić dobio još neki bod, jer je prethodno zakinut. Radi svoj posao, nema prljavu biografiju, dosta čita, popularnija je od svih političara, deli autograme i slika se sa ljudima. Zašto ne bi bila srećna.
SLOBODAN MIĆIĆ- dugogodišnji voditelj emisije "Svet na dlanu", još je u najranijem detinjstvu želeo da se bavi geografijom, turizmom, kao i da obiđe ceo svet. Jednostavno, ovom čoveku se sve to ispunilo: nema tačke na zemaljskoj kugli na koju nije kročio. A i više od toga: trenutno je počasni konzul Islanda u Srbiji, poznaje ogroman broj raznih ljudi- od američkih političara, do poglavica afričkih plemena; upoznao je gotovo sve postojeće svetske običaje, jeo je sve vrste hrane i... Uvek je nasmejan, što je siguran znak sreće! I da- nikada se nije žalio.
TRENER LIMENI- Osobi, za koju bi naš prost čovek rekao da je stalno "nadrkan", zapravo je to samo deo "scenskog" nastupa! Mladići iz FK "Ratkovo" koji trenira zapravo sve fudbalske utakmice dobijaju dvocifrenom razlikom; on je prezadovoljan njima, zalaže se za svakog pojedinca, a nedavno je u intervjuu za "Sport Klub" sve to i izjavio. Možda se to tako ne čini, ali ovaj čovek deluje vrlo srećno; narod ga je upoznao preko "You Tube"-a, a non-stop je selektor u rezervi, tako da je Antiću bolje da ne zabrlja u Južnoj Africi.
Dakako, ima još barem nekoliko ovakvih osoba, možete ih i sami navesti, ali, oni su u ovom narodu prava retkost.
Glavni moto bogatih, neskromnih ljudi.
Životni moto pod kojim žive ljudi koji iznenada dobiju priliku da se susretnu sa nečim sa čime nisu da tada. Ne znaju kako to da koriste, ne znaju šta će im, čemu to uopšte služi, ali znaju da jednostavno moraju da ga imaju. Posle to nešto samo skuplja prašinu i privlači pažnju i traži hranu.
Kao tviter. Ili deca.
Pod lipom, u njenom prijatnom hladu obitava nekolicina ljudi. Blagi vetar im miluje lice i bora odeću. Udišu miris dozrelih jabuka, koje se nalaze nedaleko od njih. Ćuteći naginju flašu i samo ponekad pogledi im se sretnu. Jedini put kada govore jeste kada prođe lepa devojka ili žena. Tada se učtivo jave ili zvižde i uvek govore kako bi imali snošaj sa njom. Posle toga usledi grohot smeh, pa mukla tišina.
Prosedi starac dugim i koštunjavim prstima trlja bujnu bradu i gleda negde u daljinu. Oči su mu crvene i iznurene. Pola boce, već je ispio. On je srećan što je ovde u tišini i što uživa u omiljenom piću. Penzija mu je mala, tako da nema para za kafanu, a i mrzi je. Buka, gužva, gungula, ne može da cuga normalno i sa zadovoljstvom. Kući ne želi da ide. Stara straćara uvek ga podseti na loše uspomene. Kad već nema para za ništa bolje i pivo dođe dobro. Naslonjen na zid prodavnice, razmišlja kako bi opet voleo da bude mlad. Čio i vedar, ali avaj!Vreme ne može da se vrati. Šta je bilo lepo, bilo je.
Pored njega, na drvenoj klupi sedi čovek od četrdesetak godina. Vuče dim cigarete i polako pijucka, sedeći prekrštenih nogu. Celo glatko i lepo lice mu obuzima veseo izraz. On uvek tako izgleda. Ali, unutar ga seta kida. Plata na poslu kasni. Ima troje dece i mahnitu ženu. Do guše je u dugovima. Treba klincima da kupi stvari za školu, pribor, knjige, a od čega? Kiriju nije platio već tri meseca. A, debeli i preki gazda je na izmaku živaca. Boji se da će ovog puta doći do kavge. Zna šta će mu i žena reći. Da je bezvredno đubre i šljam, da je nesposoban ni za šta, pa čak ni da je zadovolji u krevetu. Ne voli je. Sa njom je u bračnoj zajednici iz čistog kiča. Da bi rekli da je svoj čovek i da ima porodicu. " Jebeš sve to",misli on u sebi. " Bolje da za mene misle kako sam niko i ništa, nego da trpim sva ova sranja". Stidljivo gasi duvan i opušak baca u flašu. Stavlja je na beton i tiho, sa rukama u džepovima odlazi. Već je polupijan. " Dobro je, makar neću biti svestan kada me budu ponižavali", reče on u hodu i ode.
Iz prodavnice izlazi natmuren čovek. Niskog rasta i podebeo. Teškim pokretom seda na klupu. Mirno se javlja poznanicima. Nema posao. Majka rinta za njega. Stalno mu prekoreva zbog toga. Ne može više da je sluša. Ako bude nastavila, zadaviće je. Mori ga i to što je premašio tridesetu, a nije oženjen. Svi ga posmatraju kao bednika i besposličara. Besno otvara ambalažu i žurno pije uz teške uzdahe i oborene glave.
Preko puta njega, na suvoj zemlji sedi ciga. Go do pojasa i bos. Na glavi nosi slameni šešir, ispod koga izbija crna i retka kosa. Sa veselim osmejkom drži staklenu flašu u prljavoj ruci. Skoro je se vratio sa "službenog puta". Trampa je prošla dobro. Pošto je sve častio malim sitnicama, odlučio je da nagradi sebe. Radosnim, crnim očima gleda u nebo i misli kako je život lep.
Pored njih prolaze dva muškarca i radoznalo pilje u njih.
–Koji su ovi?
–Ma, džabalebaroši i budale. Ne obraćaj pažnju na njih, samo ih ignoriši!
Osobe koje su podnevnu dremku proširile i na jutro i veče.
Kratka narodna mudrost koja u samo četri reči realno oslikava jedinstvenost svakog ljudskog bića.
Ipak sve te jedinstvenosti radi opšteg dobra bi trebalo da nađu minimum zajedničkih stavova da se ne bi poubijali.
Dakle sto ljudi se veoma teško dogovore, a 15 000 na ovom sajtu relativno dobro funkcioniše baš zato što se poštuju različitosti.
Упознао сам га претпрошле године у мају, на неком Сабору Срба овде у Берлину.
Моја драга и ја тек дођосмо у ово чудо од града и, не познајући никога и не знајући где ћемо и како ћемо, у једном тренутку се обратисмо за помоћ локалној српској заједници; јебига - можда неко зна неког ко издаје стан а да притом не мораш да приложиш хиљаду јебених потврда и лево плућно крило к'о проклетим Швабама. Елем, наша потрага није превише дуго трајала и на крају нас одведе до човека из наслова, чудног али допадљивог чикице који је, ето, случајно им'о стан од 60-ак квадрата на издавање, испоставиће се касније стан у којем и дан-данас живимо и срећни смо. А баш таквим - срећним - деловао је и Херр Милорад када сам му први пут стиснуо руку, те 2012 год. на поменутом Сабору. Ћелав, носат, плавоок, неких 60-их година, обучен у црну "адидас" тренерку - ликом је подсећао на оне надркане поштењачине из приземља стамбених зграда које увек прете да ће деци пробушити лопту ако им упадне у двориште али то никада и не учине, само га је "адидас" треша одавала да је гастарбајтер, и то онај заветни - из Куршумлије. Отишао раних 70-их из родног града, ни пуних 18 није им'о, каже, и од тада се сваке године два пута враћа доле - недељу дана за Божић, још једном толико око Ђурђевдана. Ишао би он и чешће, ал' јебига - коме, чему...Родитељи умрли одавно, супруга Верица пре пар месеци, син, снаја и унуци две станице У-баном од њега..."Мој живот је овде", вели и не жали се као сви остали. "Једу оно што се не је', мој Београђане. Имају, бре, и не знају шта имају ал' им у крви да гунђају, кукају, серу. Ех, мој Београђане, ми смо ти Срби тешка говна...", а опет се благо смешка кад каже то Срби и отпија још један гутљај ракије. Даде ми после две флаше, "да закључимо уговор", рече и одe да однесе унуцима мало јагњетине са Сабора. Видео сам га још само 2 пута после тога. Кирију смо му плаћали преко банковног рачуна, није било потребе за виђањем и уручивањем коверте. А и та коверта је била "тања" него што је стајало у уговору. "Нећу да дерем своје земљаке, па још Београђане, хехе", прекинуо ме је у пола мог поноситог Молим Вас, немојте да..., али ме није због тога освојио. Тај честити, непознати човек кога само упознао, кога смо обоје упознали, био је прва особа која је учинила да се осетимо пријатно овде, у овој даљини, и да помислимо да ће на крају ипак све бити у реду. Јебемлига зашто, али тако је било. Можда је Херр Милорад био онај знак од Бога послат а који сви ми понекад чекамо када се нађемо на одређеној распутници животној. Можда је и њему тако неко помогао када се први пут нашао у Немачкој, па је он сад "враћао дуг"...тек, никад нисам сазнао ни чиме се бавио. Умро је у понедељак, данас смо му били на сахрани...
Вероватно најузалуднији и најдоконији сој људи на планети, способан да постави питања која су толико ретардирана, да је тешко поверовати да их је неко удостојио одговора. Фаворит је већ деценијама Политикин Забавник са својим радозналим читаоцима који упитују небулозе попут "можете ли да напишете нешто о главном граду Ингушетије" или "мој ујак много воли да пије вино, па ме интересује ко је измислио пампур". Додуше, постоји теорија да редакција ПЗ-а сама себи поставља питања, кад год не знају где да метну неки чланак. Још један занимљив примерак су људи који читају Треће Око и њихови коментари типа "пишите мало више о влашкој магији", "чијом балегом да се мажем против урока" или "чуо сам да су Јевреји унајмили Масоне да убију Теслу". Наравно, неизбежни су тинејџерски часописи у којима збуњене пубертетлијке траже одговоре на питања "дечко ми је свршио по леђима, јел могу да затрудним" или "свиђа ми се другова баба, шта да радим", као и часописи оријентисани на женску публику коју интересује која боја иде уз трудноћу, шта може бити она кврга коју је напипала испод сисе и која је књига најбоља за читање на плажи.
Изгуглајте, јебем вас знатижељне.
Osoba koja rano ustaje kako bi na'ranila krave, bikove, konje, svinje i ostalu živinu.
Ko rano rani dve svinje 'rani!
они који би за што мање пара што више купили.скоро неизводљиво али нађу намћори увек неку фору.у џепу 100 динара и сад..
кока кола 97 динара
фрутела 43 динара
једна кока кола или две фрутеле...хммммммммм.....или фрутела и неки чипс..ФРУТЕЛА И НЕКИ ЧИПС !!!!!!!
фрутела 43 плус марбов чипс 30 дин 73 дин..фали ми 15 динара за ноблице..хмммм А ЗНААМ !!!!
фрутела 43 дин,плус неки шкљ чипс 22 динара,плус неки чоко колутићи 34 динара = 99 динара.......
ЈЕБОТЕ ИМАМ И КУСУР !!!
Serija koja je obeležila period kada to nismo bili.
Serija u kojoj je dzukac Sima imao vecu ulogu od Ivane Mihic i Milice Milse zajedno.
Кад ортак чеше муда и буљу у клубу. Кад пишам на Калемегдану. Кад износимо пијаног буразера из кафане. Кад немам карту у ГСП-у. Кад звони моб у биоскопу...
Мојне се индијанишеш, гледају људи...
Kad je pre nekoliko dana osvanuo naslov u dnevnim novinama „Željko Mitrović: Trovali su me“, na samoproklamovanom rečniku slenga vukajlija.com odgovorili su mu bez mnogo pijeteta: „Pa dobro, i ti si nas, i još to radiš“.
Ekonom:east Magazin · 03. Februar 2011.