Poučen iskustvom svog naroda i svog starog pišem ovaj tekst.
Ako zaista želiš saznati kakav je ko - pitaj čarsiju! Čaršija sve zna i nikada ne laže! Mudro i ispravno. I zaista -nekada se sve znalo. Tada je bilo i lakše i ljepše zivjeti. Rajska podjela na "ljude" na jednoj, i đubrad na drugoj strani, bila je najpoštenija i najispravnija iz prostog razloga jer je isključivala bilo kakve kulturne, nacionalne, religiozne, polne, rasne, intelektualne i slične razlike. Ako si OK, onda si raja, ako nisi onda si đubre!
Tu moralnu podobnost i pripadnost određivala je raja, čaršija i ljudi u njoj. Bilo kakva prevara ili zabluda mogla je biti samo privremena i veoma brzo provaljena, a zaslužena titula nosila se cijeli život. Tako da su vremenom i u mom gradu egzistirale raznorazne grupe koje su, nažalost, imale velikog uticaja u doskorašnjim dešavanjima na našim prostorima, svaka na svoj način. Međutim, njihova uloga u svemu tome, kao i slika njihove današnje sudbine bila bi nepotpuna kada se svaka grupa ne bi posebno okarakterisala. Pa krećemo...
Šupak- Sa sigurnošću se može ustvrditi da je najniži stadij našeg sugrađanina bio i ostao šupak. Šupci su dolazili iz svih sredina i bilo ih je jako mnogo u svim društvenim i socijalnim strukturama. Karakteristično za njih je i to da su se mogli pronaći u svim religijama i svim nacionalnostima. Njihov stil življenja se sastojao uglavnom u podmetanju nogu svim drugim ljudima u njihovoj blizini (prije svega kvalitetnijim i vrednijim od njih samih), od krađa, prevara, intriga, laži, kao i svih ostalih niskih i animalnih poriva. Šupčina je viši stadij šupka, a nižem stadiju se laskalo da je pakšu. To je veoma lukava, prepredena i pokvarena grupacija koja se vješto ubacivala, prilagođavala i uvlačila u tuđe guzice (kriterij je bio da su veće od njih samih) i to uglavnom iz koristi i ličnih interesa. Nije ih bilo teško prepoznati jer im je svima bilo zajedničko da u svakom momentu uzdižu materijalno iznad duhovnog, da puno vole i hvale samo ono što je njihovo, njihovo i samo njihovo, da vole vlast i da se nerijetko bave politikom, jer su i sami bili kurve u duši i nerijetko po profesiji.
Papak- Nesto blaži oblik pakšua koji je najčesće dolazio iz prigradskih naselja, sela i iz nižih društvenih i socijalnih struktura. Njihov najveći zajeb je to što se nikada nisu mogli prilagoditi zakonima čaršije, mada su cijeli život težili tome. Papak voli selo, miris sijena i balege, Lepu Brenu i Cecu. Zatvore oči u transu kada cuju "Bum, Cile, bum", nerijetko izazivaju i isprovociraju frku kada pocugaju, razbijaju čase po kafićima a "poslastica" im je dokazivanje muškosti, dok razbijaju prazne pivske flaše sami sebi od glavu?! Kad priča, papak pretjerano galami i mlatara rukama, obožava cvjetne ili geometrijske dezene na košuljama, a u unutrašnjem džepu sakoića obavezno se nađe čakijica u slučaju: "Ne daj Bože, nek se nadje."Papčina" je viši stadij papka, a niži stadij je obogaćen epitetom Ljaksafon. Za razliku od šupaka, ova romantična grupacija je primitivnija i bezazlenija mada to pravilo ne vrijedi uvijek. Naime, na osnovu detaljnih čaršijsko-studijskih ispitivanja, pokazalo se da, kada papak postane šupak, što se nerijetko dešavalo, ta mutacija zna biti itekako opasna. Omiljena profesija im je vojna naobrazba, policajac, portir, vatrogasac i sva ostala "uniformisana" zanimanja i još, ako ikako može, ponešto od oružja. Nažalost, ova grupacija je bila jedna od najmasovnijih na našim brdovitim prostorima što je uslovilo čak i nastanku i izgradnji jedne "novokomponovane" četvrti koja se zvala "Kineska četvrt", gdje su preko noći doveli svoje. Mada se tu nije mogao vidjeti nijedan kineski restoran ili zalutali kosooki prodavač, ipak su rijetki i "normalni" stanovnici ovog naselja bili prinuđeni slušati jezik koji je u dobroj mjeri podsjecao na kineski: umjesto da kažu "ovdje, tamo ili nedavno", u Kineskoj četvrti se govorilo: tuj, nuj, otojc..ojhaaaaaaaaa!!! Vrijedno je zabilježiti i to da se upravo na ovim prostorima, prvi put u našem gradu moglo vidjeti i čuti kako u mnogobrojnim, novootvorenim kafićima, umjesto Indexa ili Bijelog Dugmeta, rastura Tina, Mina, Jana, Stoja & co.
Levati- Face bez identiteta i u vječitoj potrazi za njim. Vrlo su podložni svim vrstama uticaja, u ovisnosti od situacija, prilika i neprilika u koje zapadnu i koje su im se nametale. Levate smo mogli vidjeti i sresti na velikim svjetskim koncertima u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, pa čak i u Beču (uglavnom samo zato da bi po povratku u moj grad mogli pričati o tome), ali i na koncertima narodnjaka , normalno uz Bum Cile bum.., kako negdje u prikrajku oduševljeno i zadovoljno tapkaju u ritmu "božanskih tonova". Pripadnici iz redova ove populacije bili su maheri za ismijavanje papaka, dok su se šupaka uglavnom mudro klonuli, jer su dobro slutili njihov smrad i potencijalnu moć. Voljeli su se lijepo, pristojno i moderno oblačiti i patili su od "marke", bez obzira da li se radi o garderobi, automobilu ili tehničkim uredajima. Prirodno stanište ove, levatske, grupacije uglavnom je bilo "bliže" predgrađe tako da su se, prilikom izlaska u čaršiju, često mogli vidjeti po WC-ima mnogobrojnih kafića, kako maramicom ili toalet papirom glancaju cipele, skidajući sa njih prašinu ili čak blato. Đubrad su viši stadiji levata, a niži stadij možemo okarakterisati kao grebatore . Mnogi pripadnici navedene grupacije uspješno su se transformisali u vrsne džeparoše i hapce. Zajednička osobina im je da su krajnje neodgovorni i nepouzdani, poročni, lijeni, beskarakterni i prevrtljivi iako se i među njima, mada rijetko, moglo pronaci "svijetlih primjera", koji su zaista pokušavali i bolje i više, ali su na kraju ipak ostajali samo levatići. Njihov najveći peh se sastojao u tome što nikada nisu bili svjesni da su stvarno levati.
Nasuprot svima njima, bila je Raja! Kako samo lijepo zvuči ta riječ! Mada iskonsko značenje te riječi ima sasvim drugo značenje, kod nas, kada kažeš za nekoga da je raja onda, to jednostavno znači, da je tip OK. Znači da se možeš pouzdati u njega, da te od njega nikada neće zaboliti glava, da te neće žednog prevesti preko vode, da mu možeš vjerovati i da on od tebe očekuje da mu vjeruješ. Znači da te nikada (bez razloga) neće izlevatiti, da nije šupak i da iskreno sažaljeva papke. Ne voli grebatore i užasava se gluposti i sile. Raja je sinonim za dobrog čovjeka, prijatelja ili komšiju, za iskrenog, poštenog i "pravog igrača". Viši stadij za raju je Jaran, a niži (što je i sasvim prirodno i za očekivati) ne postoji. Ova grupacija je plemenita, humana i solidarna, a jedina mana im je (pa i nije bas neka mana) što nerijetko vole cugati. Ponekad čak i previše, tako da se može, greškom, dobiti nerealna slika o njima. Dešavalo da u cugi izgube osjećaj za vrijeme i prostor, tako da su poneke karakterne crte znale dobiti obrnuti smisao. Međutim, masa njihovih drugih kvaliteta u dobroj mjeri amortizuje ovu manu, tako da, mada su porodični problemi učestala pojava kod ove grupacije, oni su ipak i zauvijek voljeni jer znaju, hoće i ne ustručavaju se da vole druge i da im poklanjaju svoju ljubav. Žene i cuga su im slabost ali to je samo rezultat prekomjerne i učestale akumulacije pozitivnih i divnih vibracija, kao i potrebe za oslobađenjem tih osjećaja. U svakom društvu su rado viđeni iz prostog razloga jer su pozitivni, progresivni, spontani, nonšalantni i jer umiju animirati sredinu i iz ničega napraviti feštu. Uvijek su okruženi prijateljima i oni im neopisivo mnogo znače u zivotu. Eto, tako je nekada bilo! Znalo se ko je raja, ko je levat, ko papak i ko je šupak. Sve se znalo! Selekciju je, normalno, pravila raja, koja je jedina i imala pravo na to - prije svega iz potrebe za samoodržanjem ali i iz prijeke potrebe za očuvanjem pravih vrijednosti. I svima bilo dobro. Ali sta se desilo? Dođose neka čudna, morbidna i teška vremena. Probudiše se aveti mraka, pritajeni i brižljivo njegovani u bolesnim šupačkim umovima. Pohasiše se, šatro religiozno i nacionalno, na sve tri strane šupci i naložiše neke (opet religiozne i nacionalistički naoštrene) papke i poluljude, jedne na druge?! Papci ko papci, jedva dočekali!
Da sve to nisam vidio, ne bih vjerovao. Sve sto je nekada bilo nenormalno -preko noći postade normalno?! Proglasiše sami sebi ulogu neke, samo njima objašnjive, ugrožene žrtve i postadoše dželati?! Kao, bore se jedni protiv drugih, a opet svi isto rade?! Sve po potrebi i mogućnosti. Šupci zavrištase mašući zastavama, papci zavitlaše puškama, a levati se izgubiše u tome svemu, prepustajući se zakonu jačeg, ali i ne bježeci od njega. I jedni, i drugi i treći utopiše se u tom "sveopštem narodnom veselju, vrlo lako pronađose sebe i svoje mjesto u tome svemu, zavladaše i napraviše neke druge, kažu "svoje" podjele?! Meni licno, osim nacionalnih, teško vidjeti neke druge? I bilo bi nepošteno, a ne spomenuti svačiju ulogu u tom paklu. Neko će se zapitati, a sta je sa Rajom? Nažalost, Raja je šutila?! Raja je samo, kao mudro, gledala i šutila. I popušila! Prođe rat - šupci se obogatiše, papci se ispucaše i oćejfiše, a levati se prilagodiše.
Da nije smiješno, bilo bi za plakati.
Zakon o brijanju brade je normativni akt nekog pijanog ruskog cara, koje je rekao: ,, Seci bradu ili sečem glavu!"
Nismo mi svi jednaki, imamo jednaka prava rekoše liberali. Za vreme vladavine Petra Velikog se nekad znalo da svi moraju biti bez brade. Kada neko opljačka banku niko ne može da prepozna krivca, jerbo svi Rusi izgledaju isto, plavi, beli u licu... I onda uhapse nekog jadnog Sergeja sa Kamčatke. Sergej je živeo jednim skromnim životom sa dvoje dece i dve žene, svaka se za svoje dete brinula, to je sasvim bilo u redu. On ne samo da je voleo da peca, nego je na taj način finansirao svoju porodicu, upeca ima koju ribu, oni je ispeku i lepo je večeraju. Ribu im je pecao na ribnjaku. I jednom prilikom od čuvara ribnjaka pomislio da je to strašilo. Priđe mu bliže, počne da ga dodiruje, nije siguran da li je to čovek ili ne. Odjednom čuvar vadi lisice i hapsi ga i pritom mu ništa ne reče. Sergej spušta ribu dole i kaže čuvaru
- Izvinite, neće se više ponoviti, ja to radim zbog svoje porodice.
- Pa da li se za porodicu i krade, gospodine – reče čuvar
- Ovoga puta sam morao, žene mi gladne i deca, kako da ih nahranim, to mi je jedini način da preživimo u ova teška vremena gopodine strašilo
- Što si onda toliko novca ukrao iz banke?
- Pa nisam znao da su i ribe neki novac.
- Polazi u policiju lopove, opljačkao si banku u sred centra Moskve, kako te nije sramota!
- Ali u Moskvi nikda nisam bio, na Kamčatki sam od svog rođenja, tačnije, od pre 40 godina.
- Ne interesujeme to – reče čuvar.
Čuvar vodi Sergeja do policije i pritom ga na svakih dva minuta gurne napred. Ulaze u zgradu, dolaze ispred kancelarije u čekaonicu. Sergej ne može da veruje svojim očima, svi izgledaju kao on, nemaju bradu, mršavi, bledog tena, sitnih očiju i crvenog lica.
- Dobar dan, gopodo, ja sam Sergej!
- Dobar dan, gospodine i mi smo Sergeji – odgovori mu glasno osmorica Sergeja.
- Polazi unutra. Nemamo vremena za upoznavanje. Kucni tri puta na vrata upravnika, treća – sreća – kaže hladnokrvno čuvar.
- Kako da kucam kad mi niste skinuli lisice – kaže Sergej.
- Dobro, evo sad ću da ih skinem. Eh sad si slobodan kao slobodni građani Stare Grčke!
Sergej nesigurno kuca. Čeka, ali se upravnik ne javlja. On sam uleti unutra. Upravnik je tom prilikom razgovarao sa satanom, hteo neku dušu da mu proda, zato što je dvoličan, pa hoće svoje loše strane da se otarasi na vreme, pre nego što se spoje u jedno.
- Što ne kucaš Sergej! Vidiš da ovde dogovaram neki biznis!... Satano vidimo se sutra imam neku stranku..
- Znači dogovorena je cena, nisam ti dao avans, ali ko ga šiša – odgovori mu satana
- Šiša ga Petar Veliki i skraćuje bradu gospodine satano. Dođi sutra u isto vreme. Vidimo se. Šta vidimo se, bešte od mene crne misli!
- Dobar dan, gospodine ko ste vi, što su vas doveli – reče upravnik Sergeju
- Ja sam Sergej gopodine, siromah.
- I onaj prethodnik što je ušao bio je siromah, šta je ovo, svi Sergeji siromašni. Mora da si ti opljačkao sve smo do sad ispitivali svi su bili po malo sumnjivi, hajde sad da vidimo tebe! Zašto si oplljačkao banku
- Nisam opljačkao banku, išao sam samo da pecam
- Pa što su te onda uhapsili?
- Pecao sam na ribnjaku.
- Hmmm...Slobodan si!
- To! Ura!
- Ali samo u čekaonici, svi ste mi sumnjivi!
Prolaze minuti i minuti, Sergej se nervozno šeta po čekaonici i ne želi da progovori ni reč sa ostalim Sergejima, ne želi da upozna samog sebe. Čeka presudu upravnika.
Upravnik otvara naglo vrata, jednom zvižne i dolete oko dvadesetoro policajaca svim Sergejima stavljaju lisice i stavljaju ih sve u jednu ćeliju, u tom kaže jedan Sergej gej biolog -
– Ubacite centriole da se razmnožavamo hermafroditski!
- Tišina, svi ste uhapšeni. Ukrali ste sve pare iz banke, osuđeni ste na čitavu večnost! – sve im to reče upravnik
I na taj način su mnogi ljudi uhapšeni, a zato što nije bilo toliko zatvora za osuđenike morali su da ih sve puste. Tako su prolazila vremena i sve je bilo više pljačkaša, jer su svi isto izgledali i, niko ih nije mogao prepoznati, sve dok se takav zakon nije ukinuo.
Mast hev svake kuće. Ko u kući nema M-57 'tetku' , M-48, ili bar metke 7.92mm, e onda jebiga. Zasnovana na Mauseru K98, odličnog kalibra 7.92x57mm, odlična je lovačka puška, ako je održavana,onda je vrlo prijatna za pucanje. Kad se naviknete, i trzaj postane slab. U ratu su na mnoge postavljani 'Zrakovi' snajperski nišani, stvarajući fantastične snajperske puške. Negdje sam vidio doradu sa 'Dragunovim' PSO-1 nišanom. Kao stvorena za svadbarske prilike, rođenja i krštenja. Na svakoj svadbi, kad počne da 'gori', čuje se pucnjava kao da je bojno polje. Što pištolji, što M-48ice, a ako se negdje nađe, čuje se i M-72 jurišna automatska puška.
Duga je definicija, al', što na umu, to na drumu.
Obred u crkvi je završio. Već pod čokom od silnog ranojutarnjeg nazdravljanja, nenaspavan od zadnjih priprema kod kumove kuće u komšiluku, izašao je iz crkve. Kum mu je po ko zna koji put prišao i nazdravljao. Te za sreću mladenaca, te za mir u kući, te za zdravu djecu, te za ovo, te za ono. Nasmijao se i eksirao još jednu rakiju, ipak se kumu ženio sin, a mlada je bila njegova sestra od tetke, najbliži rod. A sad nazad kući. Majka i sestra će sa ostalom rodbinom, on treba da skoči do trgovine u kupovinu cigareta i da se presvuče u nešto komotnije, mrzio je odijela. Al' ajd', obukao je i odijelo, nije obukao odijelo još od srednjoškolske mature, a što se mora, nije teško. Kada je otključao svoju Oktaviju, sinu mu ideja da bi mogao uzeti malo rakije za put, nema policije, te pozva kuma.
-Kume, mo'š malo odliti, da imam za puta?-reče mu dok je iz auta vadio malu pljosku.
-Ma sve za mog kumića.-odvrati kum, očigledno pijan, te mu odli. Istina, malo je i prosuo, ali je imao opravdanje, jebiga, bio je pijan. Sjeo je u auto i upalio ga, mahinalno vadeći cigarete i upaljač. Obavivši kupovinu, kao vjetar je jurio putem, posmatrajući predjele koje je kao klinac nebrojeno puta gledao dok je busom išao u školu. Ali sad je druga godina novinarstva u Beogradu, a u selo nije svraćao odavno. Brzo je stigao kući, obukao crne džeparice, crne patike i crnu kratku majicu, jebiga, sportska elegancija. Pođe, gore iznad, na puškomet od njegove kuće, je već gorilo. Prolamao se i pokoji pucanj.
-Kum je garant izvadio tetku.- pomisli u sebi, smijući se.
Upaljena cigareta, njegov trejdmark od kada je krenuo u srednju školu.Kada ga ugleda mladenka,zagrli ga i reče:
-Okani se toga. Vidiš ovog moga,sad ni ne pomišlja.
Pogleda u kuma i nasmiješeno reče:
- Papučo jedna.
-Vidimo se za dvije-tri godine.-odvrati kum smijući se.
Nije bio nešto raspoložen, imao je dosta stvari u glavi.Čudo živo, nije bio pijan, a sam je rekao da će biti demoliran. Ima vremena. Muzika je bila odlična, za divno čudo, bilo je svega. Najednom, vidio je kuma kako ga rukom doziva, u drugoj držeći M-48.
-Oho, kume, vadi se i teška artiljerija.
-Jašta kumče, sad kad vidiš belaja. De još jednom da nazdravimo za sreću mladenaca.
eksiranje
-Ti imaš čast da pucaš. Ček' samo da zovnem ovog malog... Momčilo, sine, de donesi svom rođi one metke što držiš.-derao se da nadjača muziku.
Dojurio je Momčilo kao vjetar.Klinac, šest godina maksimalno, ga upita.
-A ti znaš pucati iz puške?- a u pušku zuri kao u Boga, oči k'o fildžani.
-Znam.-reče smiješeći se.
Stavio je tri metka u pušku,i repetirao ju. Opalio je. Prošlo je dosta, rame se odviklo od trzaja, ali bez većih problema je iskontrolisao pušku. I tako tri puta. Svaki put kad bi opalio, prikazao bi mu se otac. Kad je izbacio zadnju čauru, u oku mu zaiskriše suze. Kum, već pijan kao crna zemlja, gotov za zaplakati.
-Eh, da ti je otac živ...- i rasplaka se čovjek kao kišna godina.Stade ga smirivati,ma dobro kume, život je takav, i kum se lagano oraspoloži.
-Lakše malo sa rakijom, treba nešto i za sutra.-reče kumu dok je ovaj odlazio u feštanje.
-Bez brige kumić, sve rezerve su izvučene, ima rakije.
Razmišljajući o tome kako je kum neuništiv po pitanju rakije, u jednom momentu,u vidokrug mu je ušla ona. Nije ju vidio od srednje, on za Beograd na novinarstvo, ona generaciju mlađa od njega. Bili su dobri u srednjoj. Smirivala je istog onog klinca koji mu je bio dostavljač municije, mlađeg brata.
-Intendant je nemiran?
Okrenula se brzo, a njega kao da je metak pogodio. Crni minić, izgledala je kao avion. Istina, bila je prelijepa i u srednjoj, ali sad je starija. Očarala ga je na blic.
-Ohooo, vidi ti njega, pa 'de si Beograđanine, nema te odavno. Pita se narod gdje si nestao, neki rekoše da si zapalio za Moskvu.
-Auf, da bar jesam. Kakva si ti, nisam te vidio pra'o dugo.
-A evo, prva godina faksa, pravo, gura se, ide lagano.
-Drago mi je čuti.
Na to dođoše mladenci, želeći da se slikaju sa njima. Mladenka, čim vidje kako ju odmjerava, prošapta:
-Pamet u glavu.
On odvrati:
-Znaš me.
-Baš zato i kažem.
I odoše. Prateći ih pogledima, u jednom trenutku ona reče:
-Prelijepi su.
-O da.
Momčilo odjuri da se sa nekom klinčadijom njegovih godina igra Bog zna čega.Ostali su sami, a zagasle zrake Sunca su slabo osvjetaljavale nebo, sad već ispunjeno zvijezdama. Mladenci i gosti, oni trijezni,i njihove ljepše polovine su počeli igrati valcer.
-Da li je mlada dama za jedan ples?-upita on.
-Naravno.-odvrati ona.
Tu, u svom tom ludilu, on je pronašao srodnu dušu. Bila je to jedna od najljepših večeri koje je ikada doživio. Jutro su dočekali zagrljeni, ona pokrivena njegovom jaknom koju joj je donio da se ne smrzne, on u kratkoj majici, ali mu nije bilo hladno. Grijala ga je ljubav. Kum, koji nije spavao, ih je zatekao takve. Pozdraviše ga. On i dalje pijan, samo reče:
-Bez brige vi djeco, ja samo u prolazu. I pomisli: Eh, šta ti je mladost.
Otvori novu flašu šljivovice i povuče dobar gutljaj.
