Prezimeni

Primjer 1. (Istinit događaj)

Nastavnik (gledajući u dnevnik): Hajde Milane da odgovaraš.
Milan 1: (Ustaje i kune u sebi, a nastavniku pominje rod od Kunlina Bana što ga je baš prozvao onda kad je noć prije do kasno zaglavio na Vukajliji i nije stigao ni da gvirne u knjigu, sve dok ga u razmišljanju ga prekine nastavnik).
Nastavnik: Ma ne ti Milane, nego ovaj drugi...
Milan 1: Koji drugi?
Milan 2: Pa ja, Maksić.
Milan 1: I ti se zoveš Milan!!!!????? Od kad to?

Primjer 2, ulica.

Lik 1: Ooooooo, pa đe si stari, milion godina te nisam vidio??!!
Lik 2: ????????
Lik 1: Ma ja sam bre, bili smo zajedno u Kumboru u vojsci!
Lik 2: Ovaj.... da.... a ti bješe?
Lik 1: Mitar iz Nikšića čovječe! Kako si ti kako ti je ona tvoja riba, a? Bila je dobra, baš smo voljeli kad to dođe u posjetu, vazda bi poslije....
Lik 2: Mitar? Ne sjećam se nikakvog Mitra iz vojske....
Lik 1: Kako se ne sjećaš? A ono kad izađosmo do Bara jedne noći pa se ponapijasmo ko guzice! Morali smo poslije požarni da budemo 30 dana zaredom jer si se ti ispovraćao desetaru na cipele kad si ga vidio kad ono dođosmo u....
Lik 2: Aaaaaaaaaaa, Neneziću, pa što ne kažeš čovječe! Nisam ni znao da se zoveš Mitar. Nego, šta ono reče za moju curu?