
Životni putevi teraju nas da se odreknemo nekih svojih ideja, da naši ideali nekada moraju da izgube svoj sjaj, a da neki snovi ne mogu biti ostvareni.
San. Velika misao. U našim umovima tako sjajna stvar, čini nas srećnim pomisao na ostvarivanje jednog. Nekad moramo da se pomirimo sa činjenicom da se neki san nećemo ostvariti. Ali san ne umire.
On odlazi u prihvatilište izgubljenih snova. Obitava tu. ne gubi se, samo čeka.
Čeka idealnu priliku da se iskrade iz prihvatilišta, da se reprodukuje u nečijem umu, najčešće potomku bivšeg vlasnika svog. Jer vlasnici svoje snove ostvaruju kroz druge kada sami to ne mogu.
Hiljadu i jedan san biva ugušen i ponovo rođen. Jer snovi ne umiru. Oni čekaju.
A prihvatilište je tu da čini njihovo postojanje, jačanje i ostvarivanje.
Jer ti si živeo i umro, prošao sve što se moglo proći, generacije tvoje, preci tvoji i žudeli su za nečim, njihove nade, njihovi snovi koji nisu bili ostvareni projektuju se kroz tebe. I čekaju. Čekaju dan kada će biti ostvareni i osloboboditi jedno mesto u prihvatilištu snova.
Jer ono je prepunjeno. Prepunjeno neostvarenim snovima koji čekaju.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.