Dokaz da isključivo praćenje trendova ne vodi ničemu.
Kad sam bio mali omiljena poslastica su mi bili Prima štapići.
I danas se sa sjetom sjećam crvene kesice sa prozorčićem u svijet ukusnih i prepečenih štapića.
Nijedan izlet van uobičajenih aktivnosti nije mogao proći bez Prima štapića.
Kada sam malo porastao i kada sam konačno provirio kroz pravi prozor ljudskog života nisam dao da se prozorčić na štapićima zatvori. Uvijek je bio otvoren kao u stara dobra vremena i kroz njega sam gledao sretno djetinjstvo u dvorištu preoranom bombama ispred naše žute zgrade pokraj prvog minskog polja posijanog te godine.
Prođoše godine od tada i preoralo se mnogo životnih minskih polja.
Dođoše novi ljudi, novi klinci, novi trendovi.
Otvoriše se supermarketi, butici, pekoteke.
Štapiće sam skoro i zaboravio. Natjerala me muka, nisam kriv, izvinjavam se na takvom gestu.
Tražili su me, podsjećali me, ali su mi bili nedostupni.
Prokleta daljina.Vraćajući se sa jednog životnog puta nedostatak ambicija me svrati do neke benzinske pumpe. Dobro opremeljene. Nisam navikao da naši ljudi imaju takve pumpe. Obradovah se.
Dok je golobradi mladić sipao ambiciju u moje prevozno sredstvo, osjetih neutolivu glad. Uđoh u supermarket, prohodah malo okolo. Ugledah crvenu kesicu. PRIMA!
Moja ljubav iz mladih dana me neopisivo obradovala, međutim, kao i sve ljubavi iz mladih dana, naopisivo brzo me razočarala.
Prozora u mladost više nije bilo.
Novo ruho i novi karakter.
Zgadila mi se moja stara ljubav.
"PRODALA SI SRCE ZA ŠAKU PARA!"
"Pičko jedna."
"Sklanjaj mi se sa očiju."
Tutnuh svežanj novčanica golobradom mladiću.
"Zadrži kusur. Trebaće ti."
Odjezdih u daljinu bez povratka.
Pička jedna.
