 
            Vijemo život da mi bude kao neka utabana staza na zemlji, stabilna i sve, a onda se život pretvori u reku i na kraju se u toj reci i udavimo. U jednom trenutku život želi da nas pusti da isplivamo na površinu, ali onda odlučimo da napunimo džepove kamenjem i ostanemo na dnu. I stalno suprostavljanje životu, gledanje života u oči, iako on ne igra protiv nas.
Nekada je tako potpuno čudno, kada razmišljam o nekim srećnim trenucima u sopstvenoj prošlosti. Tada sam mislio da je to početak sreće, sada shvatam da je to bila sreća.
Da. Definitivno ima dobrih fora, svaka čast onima koji ih smisliše. Respect Vukajlija.
MyCity Forum · 4. Februar 2009.
lepo..
Obično tako bude, mada je samo osećaj i bitan, i način na koji te promeni.