
Ultimativni primerak sponzoruše. Devojka čije je celo biće potčinjeno potpunom ceđenju svih mogućih vidova materije, energije i antimaterije iz žrtve. U larvalnom stadijumu nalaze svog prvog domaćina, koji ima znatno kraći rok upotrebe u odnosu na sve ostale kojima prethodi. Kada se pošteno nahrani i ostavi domaćina da trune, jedinka se zavlači daleko od radoznalih pogleda, začauri se i posle pola godine pojavljuje se sa silikonskim oblinama, napucanim usnama i plavom kosom. Spremna je za lov.
Omiljeno mesto za spravljanje zaseda su joj mutne vode u kojima love raznorazni biznismeni, mafijozi i slična ekipa u večitoj zabludi da se nalaze na vrhu lanca ishrane.
Naša antijunakinja započinje lov tradicionalnim ritualnim plesom - mlatne žrtvu sisurinom o facu, ali diskretno.
Usled dejstva sisurine, jadničak odbacuje sva upozorenja koja mu govore da je riba klasična sponzoruša - on će nju samo da pojebe jednom, dvaput, pa da je odjebe, jer mu se može.
On je odvodi na svoju gajbu, jebe je kratko ali loše, i budi se deset godina kasnije bez love, stana i kola, i sa ratama za školarinu malog kosookog Milorada.
Ona opet nestaje na nekih pola godine, i vraća se sa promenjenom bojom kose i još većim sisurdama, da navata sledeću žrtvu. I tako u krug.
-Hujo, ala si mi seksi danas u toj košulji na romboide!
-Ae beži, ljavanka, jeftinije i bolje ću da kresnem Acu Automehaničara nego tebe!
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.