Prijava
  1.    

    Promocija hrane

    Događaj kome rado prisustvuje masa ljudi i to, gle čuda, kad neko umre. Lokacija – groblje. Povod – smrt. Cilj – ovaj događaj je sam sebi cilj. Masa ljudi se, dakle, uvek rado sjati na promociji hrane; čak im ni smrt „voljenog“ ne može isterati onaj grabljivi pogled iz očiju i zatvoriti balava usta. Na promociji hrane postoji nekoliko ustaljenih, ali neshvatljivih običaja: drže se sveće, narod se krsti, poneko pusti i suzicu-dve iz petnih žila. Ali i to ima svoje zašto: to se oni, u stvari, mole bogu i zahvaljuju mu na raskošnoj trpezi, dok ovi što isteruju suze mora da dugo nisu jeli. Na promociji hrane obavezno je prisutna i grupica ljudi koja bezobzirno odlaže otvaranje promocije, a to su ožalošćeni. Nekome ko sa strane posmatra čitav događaj može se učiniti da su mnogo gladni, pošto ne mogu da prestanu da plaču. Elem, sve se te formalnosti vrlo brzo završe, a ožalošćeni sklone u stranu da bi narod bezbrižno prionuo na konzumaciju. Za one stidljivije tu su i konobari.

    A: „Ajde, Milisave, da se pri’vatiš, ništa nisi okusio.“
    B: „Ma ne mogu, vere mi, malopre sam jeo.“
    A: „Malopre za malopre, ajde sad malo, težak onaj sanduk, sigurno si ogladneo.“
    B: „Pa i jesam, nego...“
    A: „Ako nećeš podelu, da ti dodam Milkinu gibanicu, vruća, malopre iz rerne izašla, znaš kakva je, prste da poližeš.“
    B: „Mog’o bi’, da znaš. (Ham-ham-ham) Dobra! Nego, šta sam hteo da kažem... (mljac, mljac) dečko, otvori mi jedno pivo... i približi mi to pečenje kad si već tu.“
    (posle desetak minuta Milisav se sprema da krene)
    A: „Gde ćeš, bre? A kolači?“

    A neki kažu i sahrana.