
Ono što ostaje za facama kada proseku kroz masu.
- Haha, vidi cara, ima bure s pivom na leđima i slamku od dva metra direkt u usta! Brate, vidi koliko cica se okupilo oko njega! Jao, sad im deli plastične čaše... ahahaha, ne verujem, nataknute su mu na nakitnjak! E, ajmo tamo!
- Ma daj bre, pored njega će biti bolno očigledno koji smo proseci! Ja brate ostajem ovde s mojim pivom u ruci da klimam glavom u ritmu muzike!
- Jovane, pedesetdvogodišnji moj supruže sa povišenim pritiskom, izvuci iz te potrošačke korpe onu prašku šunku, daj mi deder onu kesicu “Dijamanta” i jogurt “Kravica”, sebi sipaj “Jelen” i požuri, vidiš da je gotov Dnevnik 2 RTS-a, sad će da počne rijeliti šou, a ti Jovane Koji Se Namerno Zoveš Isto Kao Otac, moj dvadesetosmogodišnji sine, kad već ne vataš knjigu u šake da najzad posle osam godina upišeš četvrtu godinu prava i kad nisi sposoban ni da se zaposliš ni u kladionici u kojoj ionako provodiš 15,5 časova nedeljno, ugledaj se na svoju dvadesettrogodišnju sestru Milicu koja je završila lepo frizersku i ima posao na kome zaradi 353 evra mesečno, eeej 353, pa makar popričaj malo ponekad sa svojom babom Radmilom, sedamdesetčetvorogodišnjom udovicom, ipak živite pod istim krovom u 43,2 kvadrata! E, grdna ja, a lepo sam mogla da se udam za Ariela, pogle kake jebačke definicije on piše!
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Haha. Jebeno.