Šećer ispržen na kašici, pa ga ližeš narednih pola sata kao bombonu.
Sjećam se kao da je juče bilo, bombardovanje Sarajeva, otac na liniji, đed i majka čuvaju brata i mene.. Ne smiješ izaći iz kuće po bilo šta, a ja sam imao oko 4 godine, i jede ti se nešto slatko i prevrćeš sve živo po kući i vučeš staru za rukav, a ona uzme šećer, naspe na osrednju kašiku pa ga stavi na rešo i isprži, a ono se stvrdne i bude baš kao prava bombona, a ti veze nemaš šta je i uzmeš onu kašiku i ližes je pola sata i nema niko mirniji i sretniji od tebe. Eto, to je radost.
Sjecam se toga...jedina svijetla tacka u sivom vremenu...svijetla tacka svijetlosmedje boje...
Rasplaka me.
zbog patetičnog primera -
ali razumem šta si hteo reći...
Minus kramponu na glup komentar.
Kako me ovo podseća na ono od valjda juče... "E, to je parada ponosa".
Kako me ovo podseća na ono od valjda juče... "E, to je parada ponosa".
E to je hahahha.
Jes' malo patetično al' dadoh plukas za ideju.
Ma kakva patetika,kod mene sve isto bilo,joj joj,kad se sjetim....Plus do neba i omiljeno!
Bilo ovo patetično ili ne, ovo je primjer koji mi se desio..
Iskreno...