Najveće zlo svih vremena, svih društava koja ne rade.
Pod krinkom maksimalno istrošene sintagme (i stoga omiljene i najpodesnije), svako malo, okupljaju se kancelarijaši, šupljaci, impotentnici, nehljebi, na seminarima, na putovanjima, na planinama, morima, jezerima, rijekama, raftinzima, u metropolama, na selima, da bi razmjenjivali nenadjebivo dragocijena iskustva, ideje i znanja, nasušno potrebne za daljnje postojanje i funkcioniranje firme, nacije, univerzuma. Svaki dostojan čovjek bi trebao, kada čuje taj furački eufemizam za hlađenje, glađenje, lizanje i plizanje jaja daleko od žene i fotelje, dotičnog koji je željan razmjene opaliti usranom motkom posred čela.
S druge strane, imamo silne papane enveovce, najveće frfulje svake demokratije, koji svako malo osiguravaju svoje egzistencijice svakojakim projektima za pomoć državi, a ipak država postaje übergovno, još siromašnije nego što jeste. Kada razmijene iskustva i ideje, treba ih poslati da krampom i lopatom orarišu, a onima nadarenijim puknuti koncesiju na seksualjenje sve do totalnog razvaljenja međunožnog materijala.
Ali, više od svih, dostojan i zdrav čovjek mrzi mlade izrode što obožavaju sklapanje novih poznanstava, znaju sve mjenjačnice iskustava i ideja, i idu na sve moguće radionice, na kojima najčešće odmažu jer ne znaju ni guzice sebi obrisati, dok su stručnjaci u svim mogućim grebanjima, od hrane, preko alkohola i droge do drpanja, jer guziti ne znaju i strah ih je.
Bili smo u Beogradu dvadeset i sedam dana, na radionici "Pomoć muškoj djeci kojoj se ne diže na sisate plavke sa judžiza i spenkvajra i koja radije klikaju gej tabove", gdje su učestvovali mladi i otvoreni ljudi iz cijeloga svijeta. Upoznala sam neke predivne ljude iz Lihtejnštajna, Španjolske, Argentine i Maroka, dok sam opet srela Francuze, Nijemce i Drogbijance, koje već znam sa pređašnjih okupljanja u Amsterdamu. Krasni ljudi. Napravili smo četiri prezentacije i jedan dvominutni film. I pravili smo te talentirane dame od lego kockica. Navečer bismo razgovarali o muzici (Pablo, kao i ja, voli Leonarda Cohena, a sa Annom sam se dogovorila da idemo na Rammsteina u Honduras, ako izganjamo pomoć od Šoroša) i filmovima Aronofskog. Crni labud je baš slatkić, ah.
