Prijava
  1.    

    Reč po reč

    Vući nit priče sa svoje strane da se na sredini sretnete sa onim koji je krenuo s drugog kraja.

    Stepenik po stepenik koji vodi do vrata kroz koja zajedno prolazite u prostor ostvarenog kakvog takvog zajedništva. Nekad je ta prostorija čekaonica prijatnog razgovora iz koje svako odlazi na svoju stranu posle kratkog spoja, nekad je to dnevni boravak početka jednog lepog prijateljstva, a nekad topla, mala, tvoja soba – divota, prijatan raspored i rijetki predmeti, uvijek si imala više ukusa od mene.

    - Pričamo mi tako, kao skupoća, ovo ono, i reč po reč, ispade da on zna onog mog brata od strica, Stevu Govnarka.
    - Opa, znači spustio ti malo cenu, a?
    - Ma jok bre, tražio duplo.

    Krklec: Kume, šta to radiš?! Pa zar kumicu? Ja razumem i pubertet i krizu srednjih godina i Nobela al zar kumicu, skote jedan!
    Ivo: Šta da ti kažem, kume, bila neka kišica, ovde u sobi prijatno, kumi sevnuo but, i mi tu reč po reč, kap po kap i cap završi moj mustafa madžar u njenoj prokletoj avliji da se tako duhovito izrazim hehe...

    - Izvedem je ja na večeru, laj ona laj ja, av po av, piš po piš, i mi se bre nadjosmo na istoj špageti, ja je tu krnem u čeljust, još joj posle i onu ćuftu užeglu što ostala njuškom odgurnem a ona kučka pobeže posle za nekim pederkom retriverom.