Reklamirani sredinom devedesetih godina kao elitne visokoobrazovne ustanove, kojima može biti pandan samo Kembridž ili Oksford. U međuvremenu, valjda zbog konkurencije (razmileli se kao pečurke po celoj Srbiji), otkrila se tužna realnost da su im gradivo, a i kriterijumi, elitni taman koliko se elitnim može smatrati čovek od 47 godina koji masturbira na manga strip junakinje, igra se vozićima na baterije i javlja se u emisije Olje Bećković.
Uglavnom imaju neke bombastične nazive kao "menadžment", "fakultet za svetsko pravo", "univerzitet za dizajn i kulturu", "turbo ultra fakultet", "fakultet za posao u javnim preduzećima".
Nisu diskriminatorski, ima ih kako u Beogradu tako i u Lapovu, svuda gde ima "studenata" voljnih da plate 'iljadu evra po godini.
- Prijatelju, jel možeš malo da mi pomogneš, ti si to završio, imam neko Poslovno pravo na ovom mom fakultetu?
- Koji bre fakultet? Kakvo pravo?
- Ma studiram Menadžment u privredi, u Lapovu. Imam taj ispit za tri dana, ako bi mogao da dođeš kod mene večeras na neko pivo, da mi malo objasniš te osnovne stvari oko prava?
- ŠKK?
--------------------------------
- Brate, položio sam šest ispita u roku!
- Koji bre ispiti, pa ti nisi mogao da upišeš ni DIF u Leposaviću? Kada smo bili u osnovnoj, mislili smo da si retardiran, a otac ti je pretio profesorima u srednjoj da bi ti davali dvojke u onoj tvojoj metaloposlastičarskoj školi!
- Brate, studiram Megatrend, izuvam, jurim prosek!
----------------
- Koji je ovaj debeli u novinama što juri pevaljke pijan po diskotekama? Neki novi narodnjak sa Granda?
- Jok, to ti je rektor Megatrenda.
Osa rotacije glavne slavske poslastice. Postavlja se paralelno podlozi, a visina postavljanja se računa po formuli:
Hraž>(Draž+Bpra)/2+Hpl+Krh , gde su:
Hraž – visina postavljanja ražnja,
Bpra – maksimalna širina rotiranog tela u ošurenom, ili odranom stanju,
Draž – prečnik ražnja,
Hpl - visina pleha za skupljanje moče,
Krh – minimalna širina koja je potrebna ruci da umoči hleb u pleh, a ne dodirne objekat rotacije
Dva slova koja slično zvuče i čak se i slično pišu na latinici. Toliko su slična da neki koriste samo jedno od njih i ne dolazi ni do kakve zabune. A šta bi bilo kada bi moćni ljudi primetili ovo rasipanje? Kada bi nas naterali da izaberemo jedno slovo i koristimo samo njega do kraja života? Da li ste se nekada zapitali koje slovo biste odabrali? E pa, ja jesam. I shvatio sam da izbor uopšte nije tako lak kao što izgleda.
Da krenemo od očiglednih stvari. Č zvuči mnogo bolje nego Ć. Jednostavno, Ć je nekako mnogo siktavo slovo. Skoro kao ono srnogorsko Š. A s druge strane, Č baš ima dobar zvuk, nekako muški se čuje, skoro kao Dž. (Mislim da mi je Dž omiljeno slovo, kolko to dobro zvuči, bruka. Buregdžinica recimo, strašno kolko dobra reč.) Mada Č za razliku od Dž ima i neki šuntavi prizvuk, još kad pomislim kako ga neki ljudi izgovaraju, onako kad se čuje pljuca u slovu, strašno. Znači nije ni Č savršeno, al nekako, meni je bolje od Ć.
Dalje, pogledajmo koje slovo izgleda bolje na papiru. Č izgleda kao 4, al ne ovo 4 nego ono 4 kako ja pišem, što izgleda kao Č. A Ć liči na Đ. Tako da nijednom ne ide originalnost u prilog. Ali Ć je ipak poboljšanje u odnosu na Đ (previše zakrivljeno za moj ukus) dok je Č isto kao i 4. A i kad bi Č i Ć bila jedina slova koja postoje, opet bih rekao da je Ć bolje, Č je mnogo nemaštovito.
I sada, najvažniji deo, onaj deo zbog kog je izbor između Č i Ć stvarno bitan. Ko govori samo Ć? Huligani, lokalne šatro-mudonje, i Hrvati. Hrvati su u EU, a i pored toga njima sigurno neće uvoditi sankcije jer nikad ne najebu. (Ovo sam tek sad izvalio, brate oni su ko Salatić iz osnovne. Svi najebu samo on ne. Jednom sam čak dobio ukor zbog nečega što je on rekao. Jebeni Salatić.) Dakle, ostaju samo huligani i lokalne šatro-mudonje što je u suštini isti kurac. I mislim da je nemoguće odlučiti se samo za Ć i ne upasti u ovu grupu.
Oćeš da ti polupam glavu dećko?
Alo, pićko, tebi prićam!
A Č? Ko govori samo Č? Debele babe. Isključivo debele babe.
Hočeš kolačič?
Što si se učutao?
I sad se vidi. Ne biraš samo između dva slova, ti biraš da li ćeš da postaneš debela baba ili navijač. Ja ne bih voleo da budem nijedno od ta dva, ali ako nam uvedu sankcije odlučujem se za debelu babu. Navijači su govna, a i ne mogu ja onako da pričam ceo život. A debele babe koje govore samo Č su nekako dobre, nisu to one ceger babe što te munu laktom u rebra da pre tebe uđu u bus. To su više babe što sede kući, piju kafe s komšilukom i prave vanilice. A i Č bolje zvuči, jebeš mu sve. Čao.
Ne može i jare i pare.
Ali ljudi hoće i jare i pare, a i jaretinu na stolu. Pa tako uzmeš avans za jare, uzmeš drugo na ler i ispečeš ga i pojedeš, tvoje ti mekeće po toru, a pare u džepu.
Da li smo takvu ideologiju usvojili od naših političara ili smo jednostavni takvi, a oni su samo reprezenti nas kao takvih? Nažalost ovo drugo.
Presipujemo iz polupunog u poluprazno, a pri presipanju nam uvek neka kap završi na podu, pa nam je sve manje u lončićima.
Naš nam je mršavi ker na izdisaju, a vode u lončiću nema ni za večeras, ako se neko ne sažali i dosipe mu. Opet prosimo, dok nam gliste jedu i ovo malo hrane iz creva.
Lako je njima da hrane nas, kad imaju. Slali smo im već naše gliste. Bolje nama, bolje glistama, njima skoro svejedno. Ali dokle više, dokle ćemo biti ovakvi slepci?
Posprdno etiketiranje čoveka koji pleni nesebičnošću i verom u ljude. Na 'lebac da ga namažeš.
Takav do srži, do poslednjeg krvnog zrnca, ne čini dobro ni iz kakve lične koristi. Ne kuka da ga drugi koriste, jer kad se to dešava on ni ne primećuje.
Kao takav, postaje nepromašiva meta parazita koji život provode prelazeći s grbače na grbaču i zlih jezika koji će rado dočekati njegovu nevolju - jer svoja se nevolja vazda najbolje lečila tuđom.
- Zamalo da me prebiju oni Perini lešinari juče, kad naiđe Mita, rastera ih, obeća im isplatu sutra i pozajmi mi pare. Tek tako.
- Pa on jedva kraj s krajem sastavlja.
- Što mi dade onda, majku mu, da neće da me ucenjuje posle?
- Jok bre. Jedan bubreg da ima i njega bi ti dao ako ti zatreba. Naivčina teška. Ne moraš ni da mu vraćaš, boli te, snaći će se on.
-----------------------------------
- Kako biste okarakterisali svoju suprugu, ne smeta vam razlika od 53 godine?
- Nikako. Nama ljubav cveta, ja sam joj i muž i drug i očinska figura, koju sirotica nije imala. Plemenita, dobrodušna, život bih joj poverio, šta je imovina spram toga.
- A vi njega?
- Naivčina, hihihi.
Naziv za fekaliju prosečnog makrobiotičara.
- Ko je ostavio onu panaiju u VC-šolji i nije povuk'o vodu?!
- Ja, tata, i nemoj da pričaš tako, to iz VC-šolje je zdravije od svog tog tvog mesišta!
- Pa ti onda, ćero, uzmi pa pojedi opet...
Kusanje. Popiti ogromnu količinu batina od koje se na kratko ukazuje sveti Petar. Ili je to možda zbog kontuzije. Elem, u trenutku zobanja, iliti kusanja pojavljuje se vantjelesno iskustvo u kome može da se dogodi da vidiš svoje sklupčano tijelo isturenih rebara i sa rukama koje pokrivaju lice dok nad njim iks rmpalija igraju kolo ko da žene sina. Bol naglo utihne i počneš onda da se pitaš neke stvari, kako je sve dovelo do toga, kuda će stvari da idu dalje, da li će neko plakati za tobom, ili se smijati. Pitaš se i da li bi svijet bio bolje mjesto da te nema. Sjećaš se nekih lijepih trenutaka, pa onda nekih ružnih trenutaka. Nižeš stvari, događaje, sabireš nekom višom matematikom kako je sve vodilo do baš ovog trenutka. Oko tebe tišina, kao u centru Univerzuma. Nešto počinje lagano da zuji. Onda u fejd autu stvari počinju da isčezavaju. Osjetiš samo poslednji ćaos mućaćos upućen bubrezima i tu nastaju prekidi stvarnosti. Dok se ne probudiš u urgentnom, ili ako baš nemaš sreće, u kontejneru. U drugom slučaju se možda ni ne probudiš.
Igranje basketa, fudbala, zezanje na Sony-ju i još trista čuda.
-Brate, aj dođi večeras do školskog da pikamo basket.
-Aj važi, doneću moju loptu.
-To lave!
Četka za VeCe šolju.
- 'Ajde beži tamo da te ne bih puk'o ovim buzdovanom!
- Razumem, gospodaru. Samo sam htela da uzmem češalj. Oprostite.
U najavi nema ništa od toga, kita lastina. Simptom za bol u genitalijama koji se javlja kod naratora nakon sagovornikovih pitanja ali iz poštovanja se neće rušiti sneško nego izbaciti koja bela laž. Biće.
-Tata kako sam ja nastao, jel me roda donela?
-Nije sine. Nastao si tako što su ti mama i tata mešali Stomakliju i Gorki list iza OMV-a kod Ćićevca.
-Pa jel ste vi mene želeli?
-Jesmo sine, bio si u planu ne brini. Samo upamti, nikad nemoj da kupuješ rumunske kondome sa pumpe, znaju da puknu.
--------------------------------------------------
-Gospodine Dinkiću da li će biti isplaćene famozne akcije?
-Da u planu je.
Otac Luka Skajvokera koji voli da se oblači kao svetleća kanta za djubre, priča kao pokvaren telefon i diše kao prehladjena hemijska olovka. U svakom slučaju, sva je sreća da je dotični serijal snimljen na engleskom, jer bi Vejder zauvek ostao upamćen mesto po: ''Luke, I am your father'' po srpskoj verziji:
Luk, jebo sam ti kevu!
Glineni golub je predmet u obliku diska koji se posebnim mehanizmom izbacuje u visine, i služi kao meta strelcima koji ga gađaju sa zemlje. Pravi se od gline ('AJDE?) i stvoren je radi takmičenja u streljaštvu, kako bi zamenio prave golubove koji su se nekad koristili, zbog prava životinja i sličnih gluposti.
U svakodnevnom govoru označava neku laku metu, tj. čoveka kome sledi bacanje kašike ili neki vid maltretiranja od strane okoline, a koji ne poseduje gotovo nikakve šanse da se spase toga što ga očekuje.
- Au brate, al' te našminkao Pendula! Hahaha, imaš više boja nego Marija Kilibarda u sezoni parenja, hehehehe...
- Jel si završio?
- Nisam. Još samo da ofarbaš kosu i isti si k'o onaj Bugarin Azis, hahahhaha... Okej, sad sam završio. Evo Čita, kupio sam ti kilo banana.
- Jedi govna. Hvala. Može Čiča?
- Neću... Da odbijem. 'Ajde, deder, pripovedaj!
- Ma šta da ti pričam, odemo sinoć Đole i ja u kafanu, napili se standardno, Đole u jednom trenutku ode da se olakša a ja priđem jednoj ribi. Ispostavi se da je to Pendulina mlađa sestra. On bio par stolova dalje i posmatrao, kad je video da sam joj stavio ruku na dupe, preskočio sto i krenuo da me ganja kroz kafanu sa flajkom vinjaka u ruci. Ja, gde ću, šta ću, vidim ne ginu mi batine, dohvatim saksiju sa muškatlama pa njega po glavi i krenem bežaniju. Računam, bar malo će da ga ošamuti da stignem da uteknem, ma kakvi, nije ni osetio.
- Ma kakva saksija, prošle godine ga pola interventne mlatilo pendrecima po glavi, ništa im nije vredelo. Morali da ga uspavaju na kraju.
- Taj rad. Elem, bežim ja k'o šprican, čini mi se da ni Bolt ne bi mogao da me stigne u tom trenutku. Samo se zajebem, pa kod pijace skrenem levo umesto desno.
- U onu slepu ulicu?
- Aham.
- Auuu brate, pa šta, tamo si mu bio k'o glineni golub.
- Baš vala. Al' izgleda da je omekšao nešto, mlatio me samo 20 minuta, i to bez rekvizita. Kad se setim kako je mlatio mesara u Matijeviću sa Alpskom salamom, još sam i dobro proš'o.
Jedan od retkih dana kada se setimo očeva. Ako se setimo. Vrlo lako se desi da, zaneti novogodišnjom euforijom i spremanjem Božića, često i zaboravimo na našeg konstruktora. Keva je tu da ti spremi, očisti, opere, opegla, donese doručak u krevet, sakrije od ćalca koliko neopravdanih i kečeva si napabirčio, pusti suzu kad te ostavi neka profuknjača, skuva čaj i nakljuka antibioticima kao da boluješ od embolije, a ono te samo ošajatila promaja jer nisi čuvao krsta. A ti lepo kevi cveće za 8. mart, pa parfem za rođendan, poveravanje, savetovanje...
A matori? Pa matori ti je nekako apatičan, posiveo od borbe za goli život, za leba i sleba, tvoje nove patike, ratu za ekskuriziju, ratu za Kop, ratu za more, kintu za malo bolje pljuge i izlaske. Sad, što se on zgurio kao žalosna vrba, što mu se kosa naglo proredila i obelela, što mu se bora na čelu usekla do kosti, što je često odsutan, zamišljen, odvaljen od brlje, to nikom ništa, a?
Ćale je, bre, to, možda gubi, ali bori se. Stena! Pričaju ljudi, ter'o opasno loptu u svoje vreme (tražio ga Hajduk), jurile ga sojke gde god se pojavi vespom, makljao lokalne siledžije da ga i danas pamte.
Taj muški klimaks dođe nenajavljen, bez pompe. Tako, gorelo jedno palidrvce, gorelo, i na kraju se iskrivilo, ugljenisalo, ugasilo. Da ispusti još ovo malo dima, pa aj polako, da ga drešimo...
- Ćale, ajmo na pivkana, oci su danas.
- Neka, sine, evo ti idi sa društvom. Ispio sam ja moje.
Izgovor devojaka koje mrze da rade fizičko. Dovoljno je samo da kažu tu reč, profesor će odmah pocrveneti i nastaviti sa prozivanjem. A to što menstruacija traje oko 7 dana nema veze, one ipak rade samo jednom mesečno. Kaže se pošteda jer su tada poštedjene od teškog fizičkog rada.
- Lazić?
- Pošteda.
- Mitrović?
- Pošteda, profesore.
- Perović?
- Pa, pošteda.
- A, vas to nešo kolektivno uhvatilo?!?!
Savet koji poslodavac daje budućem uterivaču dugova pre nego što mu da adresu žrtve i bezbolku.
Ova reč lepo oslikava tragičnu sudbinu mongolskog naroda. Nekada se njihovo ime izgovaralo šapatom i u svakome je izazivalo jak poriv za sranjem u gaće, dok danas označava mentalno zaostale ljude sa Daunovim sindromom, najobičnije retarde i tako dalje. Tužno. Mislim, i dalje ima negativnu konotaciju, ali ne na tako kul način.
Godina 1219:
-Aaaaaaaaa!!! Dolaze nadrkane psihopatske koljačke horde Džingis Kana! Ostavimo žene i decu za nama, možda i uspemo da umaknemo dok ih Mongoli siluju i kasape!
Godina 2010:
-Idemo Mumija i ja juče ulicom, kad jedno deset metara ispred nas vidimo dva pandura. I Mumija počne da štura k'o lud, iz čista mira! Panduri vide da beži, pa krenu za njim, i stignu ga posle jedno dvesta metara. Pitaju ga što beži, a on, onako zadihan, kaže im: "Pa, nemam kod sebe ličnu kartu..."
-Au, kakav mongoloid onaj mongolski, jebote...
Životinja koja se verovatno rađa kada Bogu prodje tiket čim je nagrađuje tako blaženom sudbinom. Dok ostali pripadnici svinjske populacije žive da bi bili zaklani, vepar za priplod, bukvalno, živi da bi jebao. Veliki, debeo pred njega uvek kukuruza, jer se dosta i troši. Kada bih bio neka životinja bio bih on, ah što nisam vepar! Ne razmišljaš za hranu - uvek te čeka, ne razmišljaš o svojoj deci koju svaki dan praviš svojim burgijastim kurcem. Samo jedeš i jebeš, ah što nisam vepar! Vole te svinje, a i gazdarica te ponekad pomazi, a ti voliš da te šašolje, ah što nisam vepar! Ne moraš da ga vadiš kada ti je naslađe, već u ekstazi puniš jedre nazimice, dok domaćini gledaju i navijaju za tebe: Jebi, vepre! Puni, vepre! Napravi nam prasiće!
Preći na stranu ulice na kojoj nema osvetljenja.
Ono što bi jebo samo mrtav pijan, a ponekad i trezan.
Drvo od čijeg se pruća plete naša potrošačka korpa.