
Dobio si pare od svojih, bilo je i malo viška. I jebiga, već kako to ide, tukle su se kave, častilo se, žderali ćevapi, i to velika porcija, pušio Davidof... I polovina para je već pukla, a treba da se preživi ostatak sedmice, jer jelte, roditelji će posumnjati šta se desilo sa parama. I onda nastupa režim maksimalne štednje. Jede se po potrebi ( kućna radinost, ili gladovanje dok se ne stigne kući), kava postaje luksuz, o cigaretama da se ne priča, ako se uspije užicati neka, uspije, ako ne, trpi se. Poslije škole se ne ide u kafić, nego pravac kuća. I uspije se, te sačuvane pare pred kraj sedmice se ponovo stavljaju u opticaj. Tada se sve vraća na stari režim. Do tada... do tada je borba.
-Što ne ostade danas poslije škole?
-Kod mene je režim maksimalne štednje je na snazi. Si vidio da danas nisam zapalio ni jedne? E, kad sam došao kući, morao aktivirati rezervu.
Kad je pre nekoliko dana osvanuo naslov u dnevnim novinama „Željko Mitrović: Trovali su me“, na samoproklamovanom rečniku slenga vukajlija.com odgovorili su mu bez mnogo pijeteta: „Pa dobro, i ti si nas, i još to radiš“.
Ekonom:east Magazin · 03. Februar 2011.
знам за овај случај +