Ne trči, ne skači, ne deri se, ne idi na travu, ne penji se, ne dodiruj vodu, ne tuda, ne sjedaj na zemlju, ne skači, ne diraj psa... sirota djeca, trenirana tako da su im najinteresnatnije stvari nešto loše, sa velikim NE. Sve zbog takozvane roditeljske ljubavi.
Najtužnije su mi dvije stvari. Prva se tiče vode, fontana i vodoskoka. Posljednjih dana često sjedim pored dvije fontane i posmatram reakcije djece kada ih ugledaju. Mala djeca široko razgorače okice, nabace neki srećni osmjeh sa par tek izniklih zuba i željno ispruže rukice ka ovom neopisivom čudu. Ali roditelji samo skrenu kolica što dalje odatle, dok se mali čovjek koprca cijelim tijelom pokušavajući da se vrati nazad. Ona malo starija djeca, čim ugledaju fontanu ili vodoskok, razdragano dotrče do nje. Kada se približe usklinu jedno vaaaau i lica im se ozare srećom i radošću.Po nekoj automatizovanoj komandi, ruke su prekrštene na grudima ili se stavljaju iza leđa, pokazujuči tim gestom da zasigurno očekuju roditeljsku opomenu: NE DIRAJ VODU! Oni koji se pak drznu na takvo svetogrđe grubo su otrgnuti od vode. Prijeti im se momentalnim odlaskom kući i istog trena im se ruke brišu vlažnim maramicama, sprečavajući tako formiranje prirodnog imuniteta kod djece, koja pažljivo sterilisana od svojih roditelja u budućnosti imaju najveće moguće šanse da podliježi najbezazlenijim virusima i oboljenjima.
Druga tužna stvar je odnos prema životinjama, konkretno psima. Svi znamo da su djeci životinje jako interesantne, i da po svojoj prirodi nemaju strah ni od jedne životinje, pa čak ni od onih koje su potencionalno opasne. Primjetila sam da se današnja djeca u gradu nenormalno boje pasa. Jednom prilikom sam šetala jednog malog i umiljatog psića i prolazili smo ispred zgrade.Mali dječak se igrao ispred i čim nas je ugledao pobjegao je iza auta. Zaustavila sam se i rekao mu da se ne boji, dok je on radoznalo virkao i zapitkivao me, ne gledajući prema meni nego prema psu. Hoće li me ujesti, hoće li mi odgristi ruku, zašto me ne napada, hoću li ići kod doktora ako ga dodirnem? To su bila pitanja koja je postavljao. Ohrabrivala sam ga sve dok nije polako prišao i čučnuo ispred psa. Trebalo je desetak minuta da ga dotakne, a onda ga je zagrlio i rekao: Jaoo kako je mekan!
Umjesto da kod djece razvijaju ljubav prema životinjama i samim tim ljubav i brigu prema svim živim bićima, roditelji zastrašivanjem drže djecu što dalje od životinja, implicirajući time niz negativnih stvari po dijete: od toga da im stvaraju neracionalne strahove, pa do toga da im onemogućuju razvijanje nekih pozitivnih psiholoških, socijalnih i zdravstvenih osobina koje čovjek stiče u bliskom kontaktu sa životinjama.Tužno.
