
Sigurno ste nekada bili u pošti ili nekoj drugoj ustanovi tog tipa (banka, opština, sud, ...) i videli ljude koji se ponašaju kao da će neko da ih ubije ako se naglo pomere, ili ne daj bože glasno progovore. U ovakvim ustanovam postoji neko nepisano, ajde da ga nazovemo pravilo, mada to nije, da ljudi, kao da im je to neko naredio, jako tiho govore, tj. šapuću i bojažljivo se kreću da ne bi slučajno zaškripali obućom po pločicama. Ovaj fenomen mi je oduvek bio zanimljiv i uvek smešan.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.