Šećerna voda

Dva neželjena dejstva

Sjedim u čekaonici autobuske stanice jednog malog grada, gužva je i zagušljivo je tu unutra, ali mi se ne izlazi vani jer nema gdje da se sjedne. Gledam u onu jednu jedinu muvu u prostoriji krcatoj smorenim putnicima, daleko je, ne brinem. Neće osjetiti. Ipak hoće. Kučka životinjska je namirisala šećer, eto je ide. Kuliram napast koja mi leti oko glave onoliko koliko mi živci dozvoljavaju. Mahnem rukom da je otjeram, al' nema vajde od toga. Odleti do znojavog ljudine preko puta mene, onjuši ga malo, pa se odmah vrati i nastavi da zuji, zuji i zuji. Baka što sjedi pored mene gleda kako me muva teroriše, nabaci neki čudan osmjeh i reče:
- Sinko, muve idu na slatko...
Je l' se to meni baba nabacuje? E, jebem ti i šećer i muvu i bab... Babu neću. Ustanem i pljesnem muvetinu, pička joj materina dosadna. Odem u wc, pogledam u ogledalo... Doza kristalnog sastojka za moj slatki preparat bila je prejaka. Sada se osušio, pa se bijeli prah jasno vidi na tamnim pramenovima. Izađem iz stanice, jer prijatnije je ipak sačekati bus napolju. Vazduh je svježiji, a i ljudi me čudno gledaju...
Nadam se da u busu neće biti muva.