
To je cesta pojava kod osoba kojima se kenja, a trpe do poslednjeg trenutka (bleje na kompu, wc je zauzet...) pa kada dopuze do solje desi im se taj bum frustracija, prouzrokovan ostacima jos svezeg urina po dasci (po kojoj se neko ispisao zato sto je naravno zaboravio da je podigne) koju oni moraju momentalno da obrisu tolet papirom (kojeg nekako bas u tim situacijama nema ili je negde zaturen) dok im braonkasta safalada polako izviruje iz guzice stvarajuci paniku i strah od moguceg lansiranja iste na plocice umesto u zeljenu rupu.
To mi se desava skoro svaki dan.
Стање духовног растројства кадa не знаш 'де ти је дупе, а 'де глава. Тотални дакбе зачињен горким осећајем неправде, која се гле случајности, сва окомила баш на тебе. Или је то ил те риба није частила месецима, нема шта друго!
- Шта је са тобом човече? Не проговараш цело вече..
- Ништа ме не питај, у неком сам сјебексу, саватали ми неки џибери ортака синоћ па само о томе мислим...
- Стварно са тим наркоманима не знаш на чему си... Има их на сваком ћошку!
Kad je pre nekoliko dana osvanuo naslov u dnevnim novinama „Željko Mitrović: Trovali su me“, na samoproklamovanom rečniku slenga vukajlija.com odgovorili su mu bez mnogo pijeteta: „Pa dobro, i ti si nas, i još to radiš“.
Ekonom:east Magazin · 03. Februar 2011.