Prijava
  1.    

    Skidanje sa klina

    Eto je! Konačno! Dočekao si zasluženu penziju i okačio alat o klin. Red je da sad otaljaš ono malo dana što ti je ostalo ispijajući mučenicu u hladu stare lipe ispod koje si odrastao i zajebavajući unuka koji privodi mlade Grand jebačice. Uživaš u svakom novom zalasku sunca opijen lepotom njiva i livada okupanih užarenim zracima usijane lopte koja polako tone na horizontu, rakijom koju si ispekao prošle godine i umilnim zvucima harominke koja prati Radišu Uroševića na radiju. Al' kurac poštovani gledaoci...

    Dosadi posle nekog vremena. Jebi ga, dirinčio si godinama, trudio se svim silama da u usranoj zemlji, u usrano vreme obezbediš potomcima koliko-toliko pristojan život. Prešlo ti u naviku da radiš. Deca porasla, ne zavise više od tebe, al' opet te nešto tera, nešto ti ne da mira. Jednostavno moraš da skineš alat sa klina i ponovo radiš.

    Posle nekog vremena uhvatiš sebe, izlapelo čičište, kako se bakće sa nekim stvarima za koje je odavno postao isuviše star. Ne vidiš više kao nekad, ne čuješ, ledja bole... Ipak si se zajebao, vreme je za klin.

    I to tako u krug ide sve dok završiš u ilovači.

    Sa druge strane, postoje situacije u kojima si primoran na skidanje sa klina. Dirinčio si, svoje odužio, vreme je da se zajebavaš vozeći se na traktoru sa pljoskicom rakije u unutrašnjem džepu, al' opet kurac poštovani gledaoci. Imaš sina neradnika. Raspikuću. DŽabe što si ti svoje najbolje dao, što si svoj dug roditeljima odužio, a decu zadužio, kad on i dalje tera kera. Dodje ti da ga oteraš od sebe, nek' se snalazi kako zna. Al' ne može. Ne ide. Ne da ti se protiv svoje krvi, ma kakva ona bila.

    Tek što si okačio, skidaš alat sa klina. Nemaš prava na odmor, on je tvoje dete i ti moraš da mu pomogneš. Šta će dete, nije on kriv što ima 35 i nema posao. Pa da.Kad si do sad donosio hleb na sto, možeš još koji dan. Odmaraćeš, ima vremena.

    I to traje dok ti onaj isti klin ne bude poslednji zakucan u kovčeg.