Prijava
  1.    

    Skroman život

    To je tvoj, moj, njegov život. Život svih, ma ne svih, ali, većine nas na Balkanu. Život u kom oskudjevamo u svemu. Život u kom se automobil star 10 godina smatra luksuzom. Život u kom posao imaš ako ti je rođak neko i nešto. I tad moraš da podmitiš rođaka. Cijelog tog života čekamo. Čekamo bolje dane. Kad dođe ono što smo čekali juče, izmislimo nešto novo. Neki novi cilj, i ne trudimo se da ga ostvarimo, već, ako bude, bude. I kad se trudimo, rijetko ima vajde. A samo čekamo. Nikad da se odlučimo za korak napred. Možda i ne znamo kakav je to korak. Možda ne vidimo i ne čujemo. Padamo dublje, kažu, u krizu. Kriza nam je default stanje, pa ne vidim odakle je to došla ekonomska kriza. Kad ne mogne dalje, izbiće novi rat. Zavadiće nas isti oni koji će zarađivati švercujući oružje, hranu, cigare i alkohol. Dobro, bar će biti alkohola, da nekako utopimo saznanje o svom skromnom životu.
    A možda i neće biti tako. Ako završim faks, možda se zaposlim u rudniku, pa zaradim za luksuzan život. Možda jednog dana budem svirao na najkvalitetnijem Fenderu, možda se budem kurčio u BMWu, možda budem imao svoj heliš, ko zna? Ako mi posao ne preotme neki buržujčić sa diplomom privatnog faksa. Labilni su naši snovi.

    Do boljih dana, uživaću u čemu mogu. Gutaću dim iz dedine nargile (i on je čekao bolje dane), spavaću svoju djevojku, opuštati se. A i učiću, da završim taj faks.