Našao sam je „na zgarištu ideala“, u namrštenoj kafani ispod mosta, gdje se gubi svaki miris tragovima dobrih duša. Sjedela je sama, na ćošku šanka, ispijala neko žestoko piće i mutinm pogledom sporo prelazila preko kafane ne razlikujući živu od nežive prirode. Između dva požutjela prsta napola ispušena cigara, čiji je dim , ponekad praćen nijemim pogledom, hvatao njene nedosanjane snove i podvodio ih svjetlu da ih surovo kažnjava.
Možda je nekad u ovu kafanu ušla lijepa djevojka i od tada više nije viđena. Sve što je žensko u njoj odavno su istrgali prestonički kerovi i svaki sebi u jamu izdajnički odvukao po jedan dio njene ljepote. Međutim, sama činjenica da sam ovdje, sa njom, za šankom, nije me stavljala u položaj da joj budem ni sudija ni dželat. Dakle, postao sam joj žrtva. Riječ po riječ nizali su se dani, ja sam redovno dolazio u ovu kafanu da se ožderavam isto kao i ona, a kad nismo imali novca popili bi pivu i kupili kutiju „Bond“-a i upustili se u duge šetnje koje su ponekad završavale seksom u jednoj od naših isposničkih ćelija. Bili smo dvije prosječnosti koje su svjesne toga, i koje su svjesne života proćerdanog na vjerovanje u ljude i sistem . Odlučili smo se na promjenu. Vjerovaćemo jedno drugom i čvrsto se držati za glavicu luka koju nam je život ponudio da nas izvuče iz ove bare.
Ja sam se trgnuo. Nije bilo lako, a njoj je bilo još teže. Vremenom, počela je da joj se vraća nekadašnja ljepota i dostojanstvo, a sa ljepotom počeo je i svijet da je se sjeća i da je podsjeća da joj nije mjesto u njemu. Ponovo iste priče, zasnovane na kasabalijskom ludilu. Prokletstvo lijepe žene u kasabi. Ali sve je podnijela hrabro i bez namjere da se preda, sad kad je ponovo počela da živi.
Uspjeo sam da je nagovorim da završi privatni fakultet, pa sam joj našao nešto poslića u državnoj firmi. Gurali smo jedno drugo koliko smo mogli. Postala je gospođa.Počeli smo da ubiramo plodove života, skućili se , zasnovali porodicu...
Godine su prolazile i mi smo se trudili da što duže ostanemo mladi i nadoknadimo sve izgubljeno.
Sedam dana prije 20 godišnjice braka saznao sam da me vara. Zapravo nisam htio sebi da priznam do tad. Sa mlađim kolegom sa posla. Ludio sam zamišljajući ga kako usnama prelazi svaki cantimetar tijela kojem sam ja udahnuo dušu. Izgleda da je ona mene voljela po službenoj dužnosti. Nakon par dana sačekao sam ga noću u haustoru, i slupao mu sve što sam mogao, gurnuo pištolj u usta i rekao tiho...
-„Slušaj me prekosutra mi je dvadeset godina braka, šta god da si imao sa mojom ženom prekini, inače će pištolj biti tebi sudija a njoj milostinja“.
Imali smo porodicu, dug brak. Jest da to nju nije spriječilo da me prevari, ali mene jeste da je ostavim. Riješio sam da zaboravim.
Godišnjica. Spremio sam sve, tj. makarone i šnicle. Ali sam zato stavio crveni stolnjak i zapalio svijeće! Pričali smo i smijali se , kako odavno nismo, bili smo srećni.
A onda joj je zavibrirao telefon. Pogledala me je plašljivo, a ja sam se pravio da ne vidim.
-Gdje ćeš?
-Idem po glavno jelo.
U odrazu ogledala zasijao je njen osmijeh. Sve što sam do skora osjećao počelo je da se urušava kao Vavilonska kula...
- I šta nam je glavno jelo?
Izvukao sam 7, 62. Cijev sa natpisom „Za komandanta Ristića od generala Mladića“ povukla se nazad devet puta. Osjetio sam spokojstvo, sa svakim ispaljenim metkom sve veće. Otišao sam po telefon da pozovem policiju, izvukao ga iz njene ruke i obrisao krv sa displeja...
„Draga majko, srećna vam dvadeseta godišnjica braka. Žao mi je što nisam mogla da dodjem. Pozdravi oca“.
Pozvao sam policiju, i ostao zagledan u plamen svjeće koji je treperio.
