
Najčešće potpuno neopravdan i preuveličan strah čija je jedina potpora ubeđenje čoveka da je njegov život vredniji od života drugih samo zato što će iza njega ostati gomila para, ružnih reči i lešinara.
-Kume, šta je to bilo jutros?
-Šta?
-Ma čuo sam da je ispalo neko sranje...
-Sranje?! Kakvo sr... A, da bre... Pa ništa posebno, krenem ti ja po leba, i na semaforu mi čukne neki Čečen ladu mečkom, izađe iz kola, gurne mi ručnu bombu u usta, ispali par metaka u karburator i ode, ja šta ću- gurnem palidrvce na mesto osigurača i evo, doneo sam je deci da se igraju Rusa i Japanaca, nego, ova vodka neće sama da se popije...
...Joj, nećeš verovati šta mi se desilo- kada sam išla na tezgu u Boljevac, prošla sam pored neke farme svinja i od onog smrada sam dobila takvo gušenje da sam mislila da ću da umrem. Znaš koliko sam se uplašila... Onda me je moj meda odvezao u bolnicu i naredio direktoru da isprazni celo odeljenje jer nisam mogla da podnesem one bolesne ljude koji stenju i jauču kao da ih stvarno boli nešto... Mislim, neka se guraju seljaci u jednoj sobi- navikli su... A posle toga su došli paparaci i onda....
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.