Gotovo svakom od nas se desilo barem jednom ( nekome i više puta ), da u veoma bitnim momentima, koji iziskuju određeno ponašanje, u misli zaluta osoba koja to u tom momentu nikako ne bi smjela.
Borba je uzaludna. Dotični/a nam cijedi mozak žešće nego Tito sisu mlade pionirke, uvlači se u kičmenu moždinu kao čamugin palamar u čmar midžit Japanke, poigravajući se s mislima lakše nego Švabe s San Marinom, poštujući nas manje nego Ameri rezoluciju 1244.
Proklinjemo sudbinu, jebemo dan kad smo iz pičke izbačeni, razočarani u sebe više nego nacija u Mijatovića devedeset osme, optimistični manje od Sadama dok mu navlače omču, s vjerom u bolje sutra manjom nego Srbin pored barikada na Kosovu.
Sve je uzalud.
- Dušo, ne diže ti se, da nisam ja kriva?!
- Nisi. Kriv je stric Radoje, tetka Vinka iz Višegrada i zlatni zub pokojnog djeda Milutina!
- Šta pričaš, jes' ti lud?!
- Nisam! Dok te ljubim vidim strica Radoja dok mu curi mast od slavske pečenice niz žute brkove, tvoja sisa me podsjeća na čir na jebenoj čelenci od tetke iz Višegrada, a taj sjaj u oku na zlatni zub djeda Milutina dok mu stavljamo poklopac od kovčega! Oooo ćaća, jebem ti krv, pa što me izdrko nisi, što me nisi čekićem umlatio kad sam iz pizde isp'o, sudbino jebem li te u usta šugava!
- Manijače, idi liječi se!
