
Izuzimajući posećenije slave, ubedljivo, bez pravog razloga, najčestitaniji praznik u hrišćanskom kalendaru.
Ne-tako-dobar razlog dolazi iz neveštog, stihijskog pokreta vraćanja svojim korenima, gde odbacujemo sve strano, nekad nalazeći alternative bez mnogo smisla u našoj kulturi.
Naime, svakog 14. februara nailazim na podelu ljudi u tri grupe : Oni koji proslavljaju dan zaljubljenih, oni koje boli uvo i oni koji su radikalno protiv (pomenuti gore), koji, opet, u to ime čestitaju i strastveno se zahvaljuju na čestitkama u slavu Sv.Trifuna isključivo kao kontru pobornicima dana zaljubljenih, ne znajući ni ko je bio, ni šta je radio.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
a ja volim da donesem ženi ružu iako sam pravoslavac i slavim Sv. Trifuna... zato ona meni svaki put spremi dobar ručak i posluži mi crno vino...
I ja sam pravoslavac, ali ako bih slavio Sv. Trifuna, osećao bih nekakvu potrebu da slavim sve ostale mučenike iz crkvenog kalendara. Lepo je malo se izdvojiti iz dogme i nekako obeležiti dan zaljubljenih, ako imaš povoda, naravno. :)
Ma to brate, meni je danas dan kada (tradicionalno) ženi pokazujem da je još uvek volim kroz simboličnu crvenu ružu. Puca mi ku*ac koji je praznik, ona od mene svake godine dobije tu ružu 14. februara.
P.S. zna ona da ja nju volim i bez te ruže, ali treba čoveku i neki ritual u životu - ne može sve prećutno :)