Neizbežna rečenica svakog kvazi-metalca u pokušaju da se pričepi prvom današnjem bendu koji je čuo, da li su dobri ili da li mu se svidjaju je opcionalno, njemu je dovoljno da bude nekome u bulji u nadi da će time biti više kul.
Publika mrtva, odlaze ljudi, razočarano, ostala najbliža rodbina i tri - četiri pokušaja metalaca koji su se juče utripovali da je kul biti hardkor sektalika i pitali mamu i tatu da im kupe rokericu, trešerke i neku majicu sa bendom cije dve ipo pesme znaju, pomislivši da su ljudi na bini, koji su spremni da zaplaču jer su shvatili koliko su loši, njihovi najveći idoli i da bi mogli da steknu rejting u slučaju čepljenja mučenicima.
Gitarista: Koje sranje, nisi mogao ritam da ubodeš ni u jednoj pesmi, jadniče!
Bubnjar: Alo ti mašiš svaki drugi rif, pa onda meni sereš!
Basista: Bar nas nisu gadjali!
Kvazi Metalac: Svaka čast momci vi ste najbolji bend koji sam ikad čuo!!!!
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.