Uvodne riječi refrena pjesme koja je dok sam išao u osnovnu bila ultra mega hit. Hit koji je članovima tada legendarnih Osvajača omogućio da karaju najnaprednije maloljetnice dobrih deset godina od njihovog pokoravanja, a zatim i silaska sa zvjezdanog neba.
Danas su, doduše, te maloljetnice uglavnom štićenice centra za osobe ometenu u razvoju, jer niko pri čistoj svijesti i zdravoj pameti ne bi ni bicikl naslonio na članove nekada dinamičnog tria, a kamoli nešto više.
Što se tiče nas, običnih smrtnika, mozgova obogaćenih osiromašenim uranijumom, kojim su nas gruvali naši zapadni saveznici, nama je ova numera bila sve. Lijek za slomljeno srce, ultimativni dizač i izvor motivacije poput onog intra što su nekad puštali na razglasu prilikom predstavljanja igrača Čikago Bulsa. Sve.
Košarkaški tereni na Gučevu (inače, Zlatiboru za sirotinju), vrijeme najveće pomame za vinom crvenim i najboljih dana Rubina iz Kruševca. Pika se neki basket jedan na jedan kad s razglasa krece milozvučna melodija i TE-ČE VIIIII-NO CR-VE-NO, VE-NA-MA MOJIII....
- A bratee, ovo je moja pesma!
- Šta bolan tvoja, ovo ko da za mene pjevaju!
- Ma daj, bre, ne seri!
- A jebo ga ti, daj vam' loptu. Saćeš da vidiš. Uzima loptu, kreće u dribling... NEK SE NOOOĆAS UM-I-RE... roling u desnu stranu... JA SE NE BO-JIM... fejd avej skok šut...ŽI-VOT MI NE TRE-BA DA ŽI-VIM BEZ TE ŽE-NE, lopta naravno promašuje čitavu konstrukciju, ali to nije ni bitno jer to je tvoja pjesma i nikakva srbijanska pederčina u najnovijim AND1 patikama te ne može uvjeriti u suprotno.
