
Priznanje za koje se ''lakta'' gomila ljudi iz takozvanog javnog života a koje definitivno treba da osvoji jedan ''ratnik devedesetih'' kralj diskoteka i ludih žurki, večiti dečak Ivan G. Njegovo patetično nastojanje da nas podseti da je živ i da je ''neka faca'' i poslednja izjava novinaru koji se setio da ga pita o fudbalu ustoličuje ga na mestu Jadnika br.1. Elem, dotični je izjavio nešto u stilu ''Ako bi naši došli do finala, nekako bih se snašao za pare, otišao u Afriku, pa ako ne bih mogao da udjem na stadion, sa ekipom bih nosio transparente ispred i pevali bi smo 'napred naši, 200 na sat do pobede'!''
Scenario Ivana G.
Naši dobijaju polufinalnu utakmicu i on, u extazi zove Borisa i traži da mu obezbedi neku kartu viška. Boris momentano poziva Obamu i ovaj, upoznavši se sa delikatnošću situacije, ''završava'' kartu brzinom od... (ma znate već) Ivan stiže u Južnu Afriku i tamo zatiče hordu fanova (čitaj: sedmoro ljudi koji su posle izlaska sa Farme kupili karte za Ivanov povratnički koncert) koja ga nosi do stadiona uz frenetično pevanje refrena ''znate već koje pesme''; upadaju unutra, kamere ih snimaju, Ivan se gubi i onako umiljato smeje, kreće da peva, naši reprezentativci prihvataju , pridružuju im se igrači suparničkog tima, a njima ceo stadion...
Ivane, kralju, budi se već jednom!!!
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
On je stvarno bio jado.
Ma, još je... ovu izjavu je dao juče.