
Jedino logično objašnjenja kod starijih za tipa iz kraja sa boljnom gajbom i najmanje dva vozila stečene pod nedovoljno jasnim okolnostima, redovnom platom na državno jaslo, socijalno i zdravstveno, dva para patika, cele čarape, svaki dan druga majica, deca azdisala - ne jedu u menzu; a tip je kilav baš kao što mu je i ćale bio, dakle genski.
Argumet počiva na neoborivoj pretpostavci da: u vreme kad se moglo (inflacija) ni jedna veće akcija (šverc) nije prolazila bez mrkog DB-a. Ti si figura, maska i kao nagrada sledi ti 1% koji iznosi boga oca. Kada ih zavrneš, postaneš pohlepan ili im jednostavno više ne trebaš onda te gadjaju ledenim mecima i sličnim sranjima, i to sve iz pokreta.
- Gle' ga ži' mi ti, ulicu ne ume da predje. Ide ovde glumi ugled, a tatka mu najurili iz Elektronsku pošto je krao kabli u treću. Ma, trebao sam i ja kad se moglo! Sad bi držao jedno dva lokala, i samo da kaplje.
- Gde se moglo, odma' sam pao. Sa bugarima se i dogovori', ali ovi naši mi sve razjebaše Yuga.
- Šta misliš kako je ovaj, a?
- Pa, za procenat razume se!
- Trebali smo i mi tako
- Ja mirno spavam, boli me stojko. Njima takvi tupsoni trebali. Aj, pi to pivo i menjaj temu iznervirao sam se.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.