Pojava vrlo popularna kod sasvim male djece, koja se sakrivaju iza sopstvenih dlanova, misleći da, kad oni nikog ne vide, niko ne vidi njih. Međutim, zadržava se i u odraslim godinama, kao ostatak i pokazatelj vječite neodraslosti. Često pod uticajem alkohola, ali najčešće pod uticajem slobodne volje.
Kad padne noć, moj prijatelj i ja plešemo u fontani punoj pjene, pijemo pivo kraj rijeke i čitamo Alistera Crowleya na trotoaru, lovimo zamišljene vjeverice, pjevamo „Tole gej“ u glavnoj ulici, preuzimamo monopol nad plesnim podijumima, slikamo masonske simbole, grlimo drveće i pričamo ruski.
Sutra opet „ad acta“, ali sad je noć. Ako mi ne vidimo druge, ne vidi niko nas. Ako za nas drugi ne postoje, ne postojimo ni mi za njih. Zar ne?
