Reč „đuntilo“ pominje se kod nas još oko 1880-ih, kad ljudi nisu imali prave piksle kao danas. Pušilo se svuda, a kad nestane mesta za pepeo, koristilo se šta god padne pod ruku. Čaša, tanjir, poklopac od lonca. Umesto da stalno objašnjavaju „daj mi nešto umesto piksle“, narod je počeo da govori: „Dodaj mi đuntilo.“ To je značilo bilo koji predmet koji može da posluži kao zamena za pepeljaru. Vremenom se ta reč izgubila, ali ostala je kao zanimljiv primer kako se ljudi nekad dovijali i pravili svoje izraze.
Kaže se da je u starim Beogradskim kafanama postojala i pesma u kojoj se, onako usput, pominjalo đuntilo. U toj pesmi, pevanoj uz tamburu, opisivalo se veselo društvo koje pije i puši, pa neko u šali zatraži: „Dodaj, staro đuntilo.“
Pod lipicom, granom zelenom,
skuplja se narod u veselje,
pesma tiha niz sokak se vije,
šargija tamburom pesmu zbori.
Oj, narode, natoč’ još pive,
nek pesma traje dok sunce siđe iza planine
Kad cigarilo izgori celo,
„dodaj mi, brate, đuntilo!“
Pod lipicm, granom zelenom,
skuplja se narod u veselje,
pesma tiha niz sokak se vije,
šargija tamburom pesmu zbori.
„Nemam pepeljaru, ima l’ ko djuntilo pri sebi?“
Slavna Vukajlija. Ima glupih stvari, ima bezveznih, ali ima i jako puno brilijantnih. Neću previše dužiti, samo odite tam pa vidite sami. Samo jedno upozorenje - ima ponešto napisano i na ćirilici (iako smatram da svako, ko kolko-tolko drži do opće kulture zna ćirilicu).
Skodin blog · 04. Septembar 2010.