
Reč „đuntilo“ pominje se kod nas još oko 1880-ih, kad ljudi nisu imali prave piksle kao danas. Pušilo se svuda, a kad nestane mesta za pepeo, koristilo se šta god padne pod ruku. Čaša, tanjir, poklopac od lonca. Umesto da stalno objašnjavaju „daj mi nešto umesto piksle“, narod je počeo da govori: „Dodaj mi đuntilo.“ To je značilo bilo koji predmet koji može da posluži kao zamena za pepeljaru. Vremenom se ta reč izgubila, ali ostala je kao zanimljiv primer kako se ljudi nekad dovijali i pravili svoje izraze.
Kaže se da je u starim Beogradskim kafanama postojala i pesma u kojoj se, onako usput, pominjalo đuntilo. U toj pesmi, pevanoj uz tamburu, opisivalo se veselo društvo koje pije i puši, pa neko u šali zatraži: „Dodaj, staro đuntilo.“
Pod lipicom, granom zelenom,
skuplja se narod u veselje,
pesma tiha niz sokak se vije,
šargija tamburom pesmu zbori.
Oj, narode, natoč’ još pive,
nek pesma traje dok sunce siđe iza planine
Kad cigarilo izgori celo,
„dodaj mi, brate, đuntilo!“
Pod lipicm, granom zelenom,
skuplja se narod u veselje,
pesma tiha niz sokak se vije,
šargija tamburom pesmu zbori.
„Nemam pepeljaru, ima l’ ko djuntilo pri sebi?“
Kad je pre nekoliko dana osvanuo naslov u dnevnim novinama „Željko Mitrović: Trovali su me“, na samoproklamovanom rečniku slenga vukajlija.com odgovorili su mu bez mnogo pijeteta: „Pa dobro, i ti si nas, i još to radiš“.
Ekonom:east Magazin · 03. Februar 2011.