Po mojoj slobodnoj procjeni, to ti je grdan belaj! Prvo se mjesecima peglaš da naučiš neke osnovne stvari koje bi i konj prije tebe naučio, dok pored tebe sjedi natprirodno strpljiv čovjek, pa i sam pored njega zapadneš u neku apatiju...
Kao kulminacija dolazi samo polaganje vozačkog ispita gdje usled velike treme ne možeš da pokažeš ono što si na jedvite jade naučio - to je padanje prvi put!
Sledeći put odlično voziš, i već u glavi saopštavaš svojima kako si položio, čašćavaš cijelu kafanu i vaćariš se na zadnjem sjedištu kad napraviš neku grdnu grešku...i ode mast u propast - to je, dakle padanje drugi put.
Treći put sve je super dok ti neka suicidna bakica ne iskoči pred kola i ti uz škripu kočnica jedva izbjegneš da je rokneš. Padaš ko išta!
Četvrti put se najčešće desi da zaboraviš na neku sitnicu, kao što je da treba stati na STOP-u, dati žmigavac, gledati retrovizor...
A za sve naredne pokušaje ne pomaže ni ako keva sipa vodu za tobom, ako drmneš je'nu ljutu, za tremu isl.
A kad konačno i položiš, na jedvite jade, računajući finansijke gubitke, pitaš se da l' će tvoji uopšte htjeti i moći da te pošalju na fax...
