
Ima tako ljudi koji u jednom trenutku prestanu da idu ukorak sa vremenom, ali to ne primetiš odmah.
Dođeš im u posetu nakon izvesnog broja godina i zatičeš ih kako menjaju iglu na gramofonu da bi slušali Frenka Sinatru, Čaka Berija ili Prislija...
Pomisliš da je to hir trenutnog raspoloženja, ali jok; posle više poseta ustanoviš da oni to tako stalno.
Vinil im je postao fetiš kao što su to nekome najlon čarape ili visoke potpetice. Iako imaju komp gde na jutjubu mogu slušati šta god požele, vidiš da oni to svesno izbegavaju.
Kažu da im je pucketanje ploče nezamenjivo. Vele: "Izeš ti kompoziciju u kojoj sve teče kao med i mleko. Nema te uživancije dok ploča ne počne da preskače pa moraš da staviš petoparac kao teg."
Isto tako, obožavaju crno-bele filmove u kojima je hepiend skoro obavezan, i u kojima se jasno vidi da su vožnja automobilom i bekgraund snimani odvojeno.
Definiše se sve i svašta. Tako se mogu pročitati definicije baksuza, alapače, čitulje, smrti, rezervoara za smeh, kolateralne štete, Živojinović Velimira, zvanog Bate, dnevne svetlosti, gospođe džem!, Brus Lija… „Je l’ ti puši ćale?”, „Je l’ mogu u WC?”, „Chuck Norrisisati” i još mnogo toga može se naći na ovoj internet stranici. Zato ne iznenađuje što se mnogi kad jednom dođu, ponovo vraćaju na nju. Neki čak postaju i zavisnici, pa traže od moderatora da ih banuju, poput jednog studenta koji je zahtevao da mu zabrane pristup na nedelju, dve dana da bi mogao da uči.
Status Magazin · April 2009.
Zaglave se i oko frizure, načina odevanja....
Slušanje ploča jebe keve!