Svijet bi bio mnogo ljepše mjesto za života da se, kojim slučajem, babice pitaju. Na nesreću, sva moć im se svodi na kidanje tjelesne veze između tebe i majke, nakon što si joj momenat ranije rasparao organ, kroz koji je tvoja malenkost ubačena devet mjeseci ranije, tuđom voljom - zarad nečijeg zadovoljstva.
Kratkim potezom sječiva, babica te zauvijek odvoji od matere. Osim ako nisi bolesnik. Onda ćeš jednog dana poželjeti da se vratiš. Da tabanima poškakljaš puteve kojim si došao na ovaj svijet. Dobro, ne baš tabanima. Nekim drugim organom. Sve jedno - bolestan si. Nemoć babice postaje očigledna odmah pošto se rodiš. Ona je u stanju da spriječi sva zla ovoga svijeta da sazru i počnu činiti štetu svojim bivstvom. A neće spriječiti. Ne može.
Koliko bi samo dosadnih razgovora spriječila. Koliko bi rasteretila posao uredniku crne hronike, pa i onome što se bakće rubrikom vjerovali ili ne. Koliko bi samo ''estradnih umjetnika'' bilo sasječeno i prije nego li im padne na pamet da snime cd. Fejspalm vjerovatno ne bi ni postojao. Ne bi imao da se stidiš u čije ime. Koliko bi svjesna jedinka bila srećnija. Koliko, eh koliko bi sve bilo kul, da babica pojedinima zanemari pupak i otfikari glavu.
- To vam je osam eura. Hvala.
- Koliko?
- Osam.
- Na kurcu te nosam. Hnjo, hnjo, hnjo
- Zašto ti umjesto pupka nisu odsjekli glavu?
- Jebaću ti majku!
