Žikica Milosavljević

Legendarno desno krilo. Ali, ne "legendarno" u smislu rukometnih dometa, već zbog toga što se niko ne sjeća kad je počeo da igra, a velika je nepoznanica hoće li ikad da prestane.

Grčka mitologija tvrdi da je on zapravo neželjeni sin Hefesta i Hermesa. Od drugog oca je naslijedio brzinu, a od prvog, jelte, ljepotu. Navodno je Hermes posle porođaja zgroženo odgurnuo bebu uz riječi: "Jesi mi ga sklep'o, svaka ti čast!"

I šta drugo da rade sa tim Kvazimodom od djeteta nego - loptu u šake i m'rš iz avlije. Neodgovorno s njihove strane, reklo bi se, ali treba uzeti u obzir činjenicu da je Žikica bog i kao takav - ne mož' da umre.

Tavorio je kroz istoriju sa cirkuskim družinama i povremeno u ulozi dvorske lude. Pionir je u trčanju unutar točka, mogao je to da radi koliko je htio a da se ne umori. Kasnije su probali da ga zamjene hrčkom ali više nije bilo tako zanimljivo. Strpljivo je Žikica osmišljavao igru po svojoj mjeri, sačekao da zaživi u društvu i postane olimpijski sport. I dočekao je svojih pet minuta (čitaj: četrdeset godina).

Odabrao je da bude Srbin jer je primjetio konstantan deficit na poziciji desnog krila, što mu je omogućilo decenije standardnih nastupa. Igrao je ovaj drevni rukometaš, igra i igraće i nema namjeru da prestane dok je svijeta i vijeka.