Znali smo se iz viđenja, dobar dan i doviđenja
Nismo se znali. I ako smo se znali to je bilo površno. Kao komšije koje nikada nijesu stale da popričaju kao ljudi. Slučajni, nevoljni susreti ispred lifta, sa punim rukama, uz neizbježno klimanje glavom i pitanje "na koji ćete sprat?".
Kao daleki rođaci za koje smo čuli da postoje jer ih baba i đed na svakoj slavi pominju. Slučajno javljanje na telefon kada želimo da razgovor prođe što brže i da više saopšte razlog poziva pa da možemo da viknemo "tata, za tebe je!".
Kolega kojega ne podnosim i svako sretanje na hodniku zahtijeva naoružavanje strpljenjem. Prigušeni uzdah i pitanja "ima li posla?" i "jeste li umorni?" i "kako su ti doma?" i slične besmislice, tek da prođe vrijeme.
Svoje pravo "ja" u trenucima koje želim da zaboravim.
