
Nismo se znali. I ako smo se znali to je bilo površno. Kao komšije koje nikada nijesu stale da popričaju kao ljudi. Slučajni, nevoljni susreti ispred lifta, sa punim rukama, uz neizbježno klimanje glavom i pitanje "na koji ćete sprat?".
Kao daleki rođaci za koje smo čuli da postoje jer ih baba i đed na svakoj slavi pominju. Slučajno javljanje na telefon kada želimo da razgovor prođe što brže i da više saopšte razlog poziva pa da možemo da viknemo "tata, za tebe je!".
Kolega kojega ne podnosim i svako sretanje na hodniku zahtijeva naoružavanje strpljenjem. Prigušeni uzdah i pitanja "ima li posla?" i "jeste li umorni?" i "kako su ti doma?" i slične besmislice, tek da prođe vrijeme.
Svoje pravo "ja" u trenucima koje želim da zaboravim.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Е ова ти је добраа... Напредујеш, види се да ти тај одмор годи, лололо
fala enemi :)
Vrhunska definicija, ali vrhunska.
hvala, Ti Znaš Murinjo